Ana Matijević je svoj mirovni put započela je 1991. godine u Bosanskom Brodu, a nastavila kao izbjeglica u Slavonskom Brodu i Njemačkoj. U Tenju dolazi 1999. godine gdje nastavlja svoju mirovnu misiju do današnjih dana pod geslom:„Geste i ljudskost su ono što donosi mir“. U zajednici u kojoj živi prepoznat je Anin doprinos u izgradnji tolerancije i uspostavljanju dijaloga u Tenji i na području grada Osijeka. Neumorno radi na pomirenju nacionalnih zajednica Hrvata i Srba te nastoji, do jučer marginaliziranu Romsku kao i druge manjinske skupine, uključiti u društveni život mjesta. Veliku pažnju poklanja invalidima, djeci i starijim osobama. Nesebično se trudi da svojim konkretnim primjerima motivira sugrađane na akcije od šireg društvenog značaja. Jedna od Aninih višegodišnjih suradnica kaže:„Ljudi su se počeli mijenjati, djeca se zajedno natječu na turnirima, pokrenule su se folklorne skupine, selo je živnulo, velikim dijelom zahvaljujući našoj Ani, maloj ženi, velikog srca“.

Tenja, selo udaljeno svega deset kilometara južno od Osijeka, je u svibnju 1997. godine (vrijeme mirne reintegracije), kao i mnoge druge poslijeratne sredine, bila  jedno selo a dva svijeta.  Odvojeni svjetovi dojučerašnjih susjeda, Hrvata i Srba, ljudi traumatiziranih ratom, koji podijeljeni imaginarnim crtama odbojnosti igraju pravila svoga tabora. Oni “drugi” su isti oni od kojih su posuđivali kućne potrepštine i pili zajedno kavu, a danas ih nešto prijeći pogledati i pozdraviti se pri susretu na ulici. U Tenji su strah, optužbe i izolacija. Obje strane odbacuju direktnu komunikaciju izbjegavajući se izložiti mogućoj naknadnoj boli, poniženju i bijesu.

Ana Matijević se trudi probiti zid šutnje, spojiti pokidane niti međuljudskih odnosa i ne isključiti nikoga iz procesa uspostavljanja normalnog života. Čini to malim, svakodnevnim pažnjama i iskazivanjem poštovanja i razumijevanja za sve ljude i njihove potrebe. Bila je prva Hrvatica koja je nakon rata otišla na sahranu jedne bake Srpkinje, što je u selu naišlo na neodobravanje i osudu. No, Ana zna da je postupila ispravno.

Anu sumještani poznaju kao mirovnu aktivisticu, potpredsjednicu udruge “Posavski prsten”i kao svoju susjedu! Osnovala je i pomogla pri osnivanju šest udruga građana i na taj način provlačila niti mira u svojoj zajednici ali i prekogranično - suosnivačica je medunarodne udruge MOST PRIJATELJSTVA koja povezuje Tenje, Berak, Bačku Palanku i Derventu. Kroz svoje projekte i rad spaja osobe različitih političkih stavova, vjeroispovijesti i uzrasta. Zahvaljujući Ani zajednica je dobila jednu pozitivniju i perspektivniju dimenziju.

Ana Matijević kaže da je za svoj rad dobila puno priznanja i zahvalnica i stekla puno iskrenih prijatelja, ali i da je prešla dio trnovitog puta kojemu još ne vidi kraj. 

Priznanjem za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” želimo potvrditi sve te već izrečene i neizrečene zahvale i želimo reči DA iskrenom prijateljstvu bez čega mirotvorstva ne bi moglo biti.

Priznanje za nenasilnu akciju u 2010.g. dobila je inicijativa Ne damo Varšavsku. Inicijativa, akcija, web stranica, slogan Ne damo Varšavsku  postao je simbol otpora građana koji je toliko puta izrečen na višemjesečnom prosvjedu u Zagrebu tijekom 2010. godine. U akciji je sudjelovalo nekoliko stotina predstavnika organizacija civilnog društva te nekoliko tisuća građana koji su na taj način usprotivili korupciji, zaobilaženju zakona, samovolji vlasti koja u ovom slučaju nije djelovala u javnom interesu. Uspjela je dobiti prvostupanjska sudska rješenja koja osuđuju neprimjereno ponašanje policije, otvorila je niz diskusija o ulozi policije u hrvatskom društvu, postavila je nove standarde u građanskom nenasilnom otporu u Hrvatskoj. Do kraja je zadržala izvorni građanski, nestranački identitet. Iako su neposredni učinci naizgled upitni, akcija Ne damo Varšavsku na velika je vrata uvela nenasilni, osmišljeni, dugotrajni i kreativni bunt, vratila nadu da je promjena moguća, da Varšavska tj Hrvatska pripada svima a ne samo nekima, značajno poljuljala sliku svemoći 'izabranih'. Varšavska je upozorenje svima koji misle da je privatni interes iznad javnog i da javnost nije sposobna reagirati. Sad znamo da jeste, zahvaljujući emancipatorskom učinku ove akcije čiji će se pravi dosezi  i značaj tek s vremenom  moći pojmiti.

Priznanje za nenasilnu akciju godine u 2009. g izrečeno je Nezavisnoj studentskoj inicijativi za pravo na besplatno obrazovanje (NSI). Nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje pokrenuta je u travnju 2009. od studenata i studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a proširila se gotovo na sve fakultete i sveučilišta u Hrvatskoj - u Osijeku, Splitu, Zadru, Rijeci, Puli i drugim gradovima.

Dio je međunarodnih studentskih napora protiv komercijalizacije obrazovanja, ali sa specifičnim i inovativnim metodama nenasilnog djelovanja i donošenja odluka – kroz direktnu demokraciju na studentskim Plenumima te nenasilnim djelovanjem.

 „Misao koja me vodi je kako održati suživot nakon svega što se dogodilo a da nitko ne bude isključen“.

Mileni Perčin iz Drniša je dodijeljeno Priznanje „Krunoslav Sukić“ za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava u lokalnoj zajednici kao zahvala za uzor ispravnog življenja koji nam daje. Svojim odgovorima na životne okolnosti na koje nije mogla utjecati Milena Perčin prenosi mlađim generacijama važne poruke: u ratu je moguće ostati prvo čovjekom; iskustvo ratnih stradanja obavezuju na zalaganje ka trajnom miru suočavanjem s negativnim naslijeđem nasilne prošlost što treba činiti u duhu traganja za istinom; čuvanjem kulturne baštine njeguje se vlastiti identitet kao bogatstvo u različitosti nasuprot međusobnom potiranju i isključivosti.

Milena Perčin je rođena 1949.g. u rudarskoj obitelji u Trbounju. Srednju medicinsku školu završava u Šibeniku a Višu medicinsku školu u Zagrebu. Do mirovine radi kao viša medicinska sestra. Za vrijeme rata je pokazala osobnu hrabrost potrebnu da unatoč životnoj opasnosti ostane vjerna etičkim i humanističkim vrijednostima - ne ono što bi htjela nego na što ju „goni“ savjest. Dok je većina stanovništva iselila, Milena, kao glavna medicinska sestra Doma zdravlja, ostaje u okupiranom Drnišu uz svoje pacijente, uglavnom stare i nemoćne. Tijekom četiri godine života u tkz. Republici Srpskoj Krajini proživjela je torture, sumnjiva zašto je, iako pripadnica hrvatskog naroda, ostala i za koga špijunira.

Iako je u kninskoj policiji zatočena 32 dana u samici, maltretirana i slomljene ruke a sin joj je poginuo kao hrvatski vojnik u vojno-redarstvenoj akciji Oluja, Milena ne mrzi.  Štoviše, vlastito stradanje čini ju osjetljivom na stradanja drugih a sebe obavezuje činiti sve što joj je moguće za sadašnjosti bez mržnje a budućnosti bez ratova.  Zato pristaje svjedočiti o svojim stradanjima na javnom skupu u Kninu zajedno sa članom srpske obitelji koja je ubijena od pripadnika hrvatske vojske u Varivodama nakon vojne operacije Oluja. U vlastitoj zajednici, a ne negdje daleko u sigurnosti velikog međunarodnog skupa, pokazuje da uvažava patnje svih žrtva. Potaknuti njenim primjerom veći se broj sumještana odlučuje dati iskaze o osobnim sjećanjima na rat i stradanja kao doprinos prikupljanju materijala za usmenu povijest. Mobilizira lokalnu samoupravu Drniša da se uključi u Platformu za izgradnju mira.

Milena nije ostala u poziciji žrtve nego je trajno aktivna u zajednici. Suosnivačica je udruge „Žena“ i mreže udruga SUVEZ posvećenih solidarnosti s potrebitima i osnaživanju žena za poduzetništvo koje se temelji na brizi za okoliš uz njegovanje kulturne baštine i starih zanata. 

Priznanje je u 2011.g dodjeljeno učenicima i nastavnicima Osnovne škole „Milan Brozović“ iz Kastva – za povezivanje odgoja i obrazovanja za mir s građanskom uključenošću za dobrobit zajednice – za akcije solidarnosti i za uvođenje učeničke medijacije. Njihov moto je NEKA RATIŠTA POSTANU IGRALIŠTA, A IGRALIŠTA MIRILIŠTA“

Osnovna škola „Milan Brozović“ Kastav - akcija „ Sedam kuna za sigurnu igru: Neka ratišta postanu igrališta, a igrališta mirilišta“ nominirana je za nenasilnu akciju godine.

Odbor za dodjelu nagrade mišljenja je da se ovdje radi o nečemu što nadilazi kategoriju 'akcije u ovoj godini'. Radi se o sjajnom primjeru rada u lokalnoj zajednici koji, takoreći,  'ničim nije  izazvan'.

Iako može tako izgledati, radi se o djelovanju koje nije prvenstveno humanitarno – u smislu saniranja posljedica rata. Na djelu je objedinjavanje edukacije i aktivizma što je temeljni postulat obrazovanja za mir. Rad je simultan na svim razinama: osobnoj, užoj i široj zajednici i globalnoj. Takav rad ni puno iskusnijim mirovnim aktivistima i edukatorima nerijetko ne polazi za rukom i zato možemo svi učiti iz primjera ove škole.

 „ Sedam kuna za sigurnu igru“ zakotrljani su u travnju. Na inicijativu škole Hrvatski centar za razminiranje održao je predavanje o minskoj opasnosti. Nakon edukacije školski tim za građanski odgoj je s učenicama/cima počeo pripremu aktivnosti koje rezultiraju javnim prikupljanjem sredstava za razminiranje “ Neka ratišta postanu igrališta, a igrališta mirilišta“. Učenici su izradili info-letke, magnete, monotipe i na štandovima ih prodavali za 7 kuna (cijena razminiranja 1m2). Prikupljeno je 10 000 Kn.

U listopadu je organizirana konferencija „Ključ za mir“ gdje su javnosti predstavljeni projekti građanskog obrazovanja, naglašena važnost obrazovanja za mir, razvijanja empatije i aktivnog rada u zajednici. Prikupljena su i dodatna sredstva. U akciju prikupljanja uključila se i OŠ „ Vežica“ čiji učenici prikupljaju još 10 000 Kn, sudjelovanje najavljuju još 4 druge škole. Akcija je medijski popraćena u Novom listu, HTV-u, Novoj TV, Kanalu RI i Radio Trsatu.

Temeljnu edukaciju i rad na medijaciji, vrijednosti same po sebi, školski tim građanskog odgoja proširio je aktivnim djelovanjem učenica i učenika u cilju senzibiliziranja javnosti. Svojom predanošću i vrijednosnim pristupom nastavnice su učenicima mir uspjele predstaviti kroz multi perspektivnu dimenziju, od savladavnja vještina transformacije sukoba, posredovanja u njemu pa sve do uključivanja javnosti.

Entuzijazam i posvećenost  radu u zajednici vide se i uključivanjem Dječjeg vrtića „Vladimir Nazor“iz Kastva u program Mali medijatori, uspostavljanje kontakata sa srednjim školama, suradnjom s Medijacijskim centrom Rijeka Školski tim je prošao edukacije Forma za slobodu odgoja.

Rad Osnovne škole „Milan Brozović“ iz Kastva pokazuje da se kroz temeljno obrazovanje za mir uz proaktivan stav može ostvariti i izravna korist zajednici i društvu.

Za nenasilnu akciju „Tjedan borbe protiv rasizma u nogometu"

Udruga navijača NK Zagreb Bijeli anđeli  dobili su priznanje za nenasilnu akciju kojim su pridonijeli borbi protiv raznih primitivizama u društvu i nogometu: protiv mržnje, nasilja, diskriminacije, rasizma, fašizma, homofobije, i drugih stvari kojima nije mjesto u sporu i nogometu. Svojim postupcima u gledalištu i isticanjem transparenata „Nitko nije ilegalan“ , „Nogometom protiv homofobije“ te  “Pokažimo rasizmu crveni karton“ iskazali su kulturu gostoljubivosti i  poštovanje drugog, različitog, suosjećanje prema onima kojima je lošije nego nama.

Osnovani 1999. Bijeli Anđeli uz praćenje svog kluba njeguju i snažnu ideju društvenog aktivizma.

Cijeli je niz neugodnih asocijacija kad se o navijačkim skupinama govori. Ne želimo generalizirati no povezivanje navijačkih skupinama s vrijednostima nenasilja,  borbi protiv diskriminacije, homofobije, zalaganju za ljudska prava i mir, nikako nije uobičajeno. Priznanje Bijelim Anđelima ne ide zato što su različiti iako bi i to već samo po sebi bio dovoljan razlog. Priznanje su zaslužili svojom dosljednom angažiranošću u toj različitosti, djelovanjem i svjesnim izlaganjem omalovažavanju, govoru mržnje , predrasudama i nasilju uperenom prema njima.

Nogomet kao najpopularniji i najgledaniji sport pruža priliku i za odašiljanje pozitivnih poruka. Navijačke skupine utječu na ponašanje većeg broja mladih koji se identificiraju s njima pa je utoliko borba protiv rasizma u tom miljeu značajnija. Bijeli Anđeli su manjinska skupina u prvoligaškom hrvatskom nogometu svojom nultom tolerancijom protiv svakog oblika diskriminacije. Pokazuju nam da navijanje ne mora biti nasilno, njegujući kulturu navijanja gdje govoru mržnje nema mjesta.

Ovogodišnja akcija FARE , Football against racism in Europe/ Nogomet protiv rasizma u Europi bila je treća za redom koju su Bijeli Anđeli  obilježili. Inicirali su 16.listopada na Jarunu malonogometni turnir s ekipama: Bijeli Anđeli, Azilanti, Tražitelji azila, Udruga mladih antifašista Grada Zagreba „ Antifa“, qSPORT i Centar za mirovne studije. Turnirom se promovirala socijalna integracija azilanata, tražitelja azila, naglašavalo bogatstvo različitosti i ukazivalo na problem pojedinih društvenih skupina.

Smijemo i želimo reći da su hrvatska kultura i gostoljubivost, poštovanje drugog, različitog, suosjećanje prema onima kojima je lošije nego nama, ovom akcijom došle do izražaja u najboljem mogućem svjetlu.

Na utakmicama NK Zagreb Bijeli Anđeli ističu i transparent „ Nitko nije ilegalan“, a 7. svibnja 2011 u Kutini iniciraju prijateljsku utakmicu s tražiteljima azila. Prošle 2010. godine izazvali su cijeli niz reakcija transparentom „Nogometom protiv homofobije“ na utakmici Zagreb – Rijeka, i pokazali veliku hrabrost obzirom na količinu međunavijačkog nasilja kao i homofobne istupe predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza koji su prethodili toj akciji.

Transparent „ Pokažimo rasizmu crveni karton“ bio je njihov odgovor na učestale rasističke povike igračima crne boje kože. Bijeli Anđeli planiraju veće i medijske popraćenije akcije a mi želimo da im ovo priznanje bude dodatni poticaj u tome.

„Potrebno je isticati pozitivne primjere suživota s romskom manjinom jer trenutni stav te rast netrpeljivosti može voditi samo katastrofi i nasilju“

Marina Kolar još nije napunila trideset godina života a ima deset godina aktivističkog rada, promišljanja i učenja -  zaokruženu životnu filozofiju koju uspijeva ostvarivati u vlastitoj zajednici. Primjer je kako jedna osoba može pokrenuti pozitivne društvene promjene,  „lavinu“; kako je ispunjen život osobe koja se zalaže se za najslabije u svojoj zajednici (za romsku manjinu, žene žrtve nasilja, socijalno isključene). Rad i postignuća Marine Kolar postaju, zapravo, njezina biografija a postaju biografijom i njezine zajednice – svojim djelovanjem i iznimnim vodstvom udruge „Zora“ pridonosi povezivanju i suradnji građana, udruga, institucija i lokalne samouprave na izgrađivanju kulture ljudskih prava i nenasilja, oplemenjivanju socijalno angažiranog rada i jačanju mehanizama solidarnosti u Čakovcu i Međumurskoj županiji.

Marina Kolar rođena je 1983. godine u Čakovcu gdje završava srednju školu i Visoku učiteljsku školu. Specijalizira Montessori pedagogiju. Svoj identitet iskazuje kao aktivistica ljudskih prava. Početak aktivizma Marine Kolar povezan je s njezinim uključivanjem u rad međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, Amnesty International-a u Hrvatskoj – paralelno sudjeluje na međunarodnim i nacionalnim kampanjama ali i lokalno. Pod različitim je pritiscima radi angažiranosti na problemu diskriminacije Roma, nasilja nad ženama i u antikorupcijskim aktivnostima. Udruga „Zora“, čija je Marina suosnivačica, djeluje na univerzalnim principima ljudskih prava i osnaživanja za nenasilno djelovanje. Ne zaobilaze konfliktna pitanja u lokalnoj zajednici a dugoročno rade na prevenciji putem edukacije, promicanjem ravnopravnosti spolova i uključivanjem marginaliziranih skupina.

Uz trajnu posvećenost produbljivanju vlastitog razumijevanja nenasilnog djelovanja i usavršavanja potrebnih vještina postaje angažiranom prenosteljicom - educira i savjetuje građane i marginalizirane skupine. Potiče volonterstvo. Sama je volonterski  angažirana u mnogim udrugama kao konzultantica, trenerica, snimateljica, fotografkinja…

Marini Kolar pristupaju ljudi iz zajednice s riječima: Vi ste mi promijenili život!

Daliborka Mikulić, Đorđe Gunjević, Krešimir Ivančić, Marica Kadić, Robert Kajušić, Vjera Solar i Zemina Jaroš

Priznanje „Krunoslav Sukić“ za nenasilnu akciju godine je dodijeljeno sudionicima i sudionicama kampanje "Žrtve su predugo čelkale" jer su javno svjedočeći o svojim osobnim stradanjima podržali medijsku kampanju za priznavanje patnji i ostvarivanje prava dosada zanemarivanih civilnih žrtava rata. Pristupajući kampanji odašilju hrvatskom društvu snažnu moralnu poruku da oni uvažavaju i traže uvažavanje patnje svake žrtve, bez obzira na etničku pripadnost i okolnosti stradanja. Njihova se lica vide po dvadesetak sekundi na TV ekranima te  postaju prepoznatljiva ne samo na ulicama mjesta u kojima žive nego diljem Hrvatske.

Prepoznajemo osobnu hrabrost koja je bila potrebna da bi se kao pojedinci/ke javno izložili. Cijenimo solidarnost i podršku koju iskazuju jedni drugima kada se zajednički zalažu za priznavanje patnji i pravo na obeštećenje svim žrtvama i stradalnicima - obiteljima svih ubijenih i nestalih civila, roditeljima u ratu poginule sve djece, žrtvama mina, logorašima/cama te žrtvama silovanja i seksualnog zlostavljanja u ratu. 

Daliborka Mikulić stradala je kao dijete u granatiranju civilnih ciljeva.

Đorđe Gunjević bio je zatočen i mučen u logorima Bučje i Pakračka Poljana a kuća mu je zapaljena.

Krešimir Ivančić sin je ubijenog civila iz okoline Daruvara. Počinitelji nisu kažnjeni a presudom VSRH mu je oduzeta odšteta.

Marica Kadić kći je ubijenih civila iz okolice Petrinje. 21 godinu traga za nestalim roditeljima. Počinitelji nisu kažnjeni. Izgubila je parnični postupak za nadoknadu štete.

Robert Kajušić stradao je prije 11 godina kao dječak od mine zaostale nakon rata. U Hrvatskoj je tijekom i nakon rata stradalo preko 2000 osoba.

Vjera Solar majka je ubijene devetnaestogodišnje djevojke iz Siska. 21 godinu čeka sudsku presudu. Počinitelji nisu kažnjeni. Izgubila je parnični postupak za nadoknadu štete.

Zemina Jaroš majka je poginule djevojčice stradale u granatiranju Osijeka. 20 godina čeka ostvarivanje svojih prava i priznavanje patnje.

Kampanju za prava civilnih stradalnika Domovinskog rata „Žrtve su predugo čekale“ pokrenula je Documenta – centar za suočavanje s prošlošću 2012.g. zbog dugogodišnjeg zanemarivanja problematike civilnih žrtava.

"Integraciju Romske zajednice vidim kroz građansko uključivanje u rad za dobro cijele zajednice, učenje - školovanje i njegovanje svoje kulturne baštine".

Dušku Kostiću je uručeno Priznanje za njegovu predanost osnaživanju Romske zajednice za integraciju putem poticanja redovnog i cijelo-životnog učenja; putem podrške onima u zajednici koji su najranjiviji, posebno mladima, onima bez roditeljske skrbi i siromašnima; putem povezivanja ljudi kroz suradnju i solidarnost kao i putem povezivanja Romske zajednice sa institucijama i lokalnom samoupravom. 

I na kraju, ali ne manje važno: Duško Kostć osnažuje ljude iz svoje zajednice ponajviše vlastitim primjerom rušenja predrasuda, stalnog učenja i radosti življenja. Dok je većina njegovih vršnjaka iz romske zajednice zbog niskih očekivanja, siromaštva i nedostatka podrške rano odustajala od školovanja, Duško Kostić je učio gdje god mu se pružila prilika: ne samo tijekom redovnog školovanja koje je završio kao magistar primarnog obrazovanja, nego i kroz neformalne radionice, seminare i predavanja iz područja nenasilne komunikacije, organizacije zajednice i rada s volonterima. Sve svoje znanje i vještine te osvjedočenost u osnažujući učinak preuzimanja aktivne uloge za dobro svih u zajednici koristi za osnaživanje, integraciju i uključivanje članova Romske zajednice. Za Duška Kostića se po dobru zna u zajednici, u školama, na fakultetu. Dobitnik je međunarodne (svjetske) studentske mirovne nagrade u Norveškoj 2011.g. Čast nam je dodijeliti mu i Priznanje „Krunoslav Sukić“. 

"Značaj koji ima Srđ za Dubrovnik je opće mjesto koje valja prepoznati i mobilizirati, povezati i podržati građane u drugim lokalnim zajednicama da ne budu građani drugog reda koje se ne pita nego da sudjeluju u očuvanju postojećeg stupnja zaštite općih dobara".

Priznanje Građanskoj inicijativi "Srđ je naš" uručujemo za nenasilno,  kreativno, ustrajno i sustavno mobiliziranje, okupljanje i suradnju građana i građanskih udruga u zalaganju za očuvanje javnog dobra i za pravo građana da sudjeluju u odlučivanju kada su u pitanju javna dobra. To je prva inicijativa u RH koja je  referendum o, za lokalnu zajednicu važnom. pitanju uistinu i pokrenula. Okupila je široki spektar udruženih i neudruženih građana: iz kulture, ekologije, civilnih i stručnih uključujući i arhitekte. Desetak udruga je stalno surađivalo, dvjestotinjak volonterki je odradilo preko šest tisuća sati, preko sto uglednih Dubrovčana/ki je izrazilo javnu podršku. Najznačajnije poruke hrvatskoj javnosti inicijative “Srđ je naš”su: (a) građani žele sudjelovati u odlučivanju, (b) građani ne pristaju na netransparentnu spregu krupnog kapitala i političke trgovine (korupcije) na račun javnog dobra, i (c) građani žele razvoj u kojem nema sumnjivog pogodovanja, koji je  u interesu zajednice, s brigom za okoliš, poštujući zakone i uzuse demokratskog načina donošenja odluka.

Zbog zakonskih odredbi odaziv 31% građana i 84% glasova protiv projekta izgradnje golf terena i smještajnih kapaciteta na Srđu nije bilo dovoljno da odluka postane obligatorna. Političkom odlukom aktualnog gradskog vijeća projekt je odobren. Ipak, po svom značaju ova Inicijativa je nadmašila okvire lokalne zajednice - ona je primjer je koji inspirira niz sličnih inicijativa i iz kojeg se uči. Ovim Priznanjem zahvaljujemo na učinjenom i želimo svakoj građanki i građaninu uključenom u ovu inicijativu da razvijaju svoju i zajedničku moć nenasilnog napredovanja prema pravednijem društvu  - time njeguju, održavaju i unapređuju mir.

Učenicima i nastavnicima Osnovne škole „Eugen Kumičić“ iz Rijeke uručujemo Priznanje „Krunoslav Sukić“ za njihovo solidarno, uključivo i suradničko zauzimanje za dobro, za dobrobit ljudi i svoje zajednice. Oni nam približavaju viziju zajednice kojoj težimo – gdje su kvaliteta života, poželjna budućnost i zajednička nada utemeljeni na ljudskoj povezanosti i povjerenju, gdje se ljudski potencijali ne razvijaju na uštrb drugoga nego, upravo obrnuto – kroz solidarnost, uključivanje i suradnju – običnih ljudi, mladih i starih, ljudi sa posebnim potrebama i onih sa posebnim odgovornostima u zajednici (škole, zdravstvene ustanove, udruge, lokalna samouprava…). Osnovna škola Eugena Kumičića iz Rijeke svojim djelovanjem upućuje svoje učenike i djelatnike upravo na taj smjer. Njihov izlazak u zajednicu čini život ljepšim i radosnijim mnogim njihovim sugrađanima sa posebnim potrebama a njih obogaćuje na više načina a najvažniji je sljedeći: kada jednom priđemo dovoljno blizu patnji i /ili različitosti koja nas plaši – uklanjaju se brane pa obilno navodnjavamo potencijale koje posjedujemo – za suosjećanje, za hrabrost, za kreativnost i za mudrost! Čestitke i zahvala našim dragim mudricama iz oš Eugen Kumičić.

Za osobni doprinos i video dokumentiranje mirovnog aktivizma.

Ana Kvesić, Vukovarka, od progonstva pa nadalje živi na dvije adrese – u Vukovaru i u Zagrebu a sudjeluje, podržava i prati sve inicijative i aktivnosti koje pridonose poslijeratnoj izgradnji mira i obnovi povjerenja u Hrvatskoj (pa i šire koliko je u mogućnosti). Nesebično, samoinicijativno i samofinancirajući  ulaže svoje vrijeme i trud da bude prisutna, snimi, dokumentira, pohrani i razdijeli video materijale o svim važnijim događanjima koji tematiziraju i namijenjeni su izgradnji mira. U dvadesetak godina njezine posvećenosti sačinila je i montirala metre i metre video materijala – vrijednost kojega  tek treba biti prepoznata.

Nadamo se i želimo da ti materijali dobiju, što i zaslužuju, mjesto u arhivama i Anin zaštitni znak. A Anu molimo da, primajući ovo priznanje i zahvalu prihvati biti snimateljica Nagrade „Krunoslav Sukić“.

Centru za mirovne studije dodijeljeno je priznanje za njihov višegodišnji rad na problematici azila, imigracijskih politika, integracije i direktnog rada na izbjegličkoj krizi

i za način na koji je taj svoj rad na problematici azila u Hrvatskoj prirodno te odgovorno, uključivo, suradnički i nenasilno ugradio u inicijativu “Dobrodošli”.

Tako, Priznanje zasluženo ide za ustrajan rad na rastvaranju predrasuda o migrantima, poticanje atmosfere tolerancije, formuliranju humanijih javnih politika i stvaranje organizacijskih pretpostavki za nastanak inicijative „Dobrodošli“.

Putem javnog zagovaranja, istraživanjima i edukacijom CMS radi na razvijanju integracijskih politika, poboljšanju neizmjerno slabe socijalne uključenosti tražitelja azila i azilanata, uključivanju građana, organizacija civilnog društva, medija i drugih društvenih aktera u pružanju direktne potpore izbjeglicama te na razvijanju održive suradnje s lokalnim organizacijama i institucijama u pružanju informacija i socijalnih usluga tražiteljima azila i azilantima.

Od rujna, kada se Hrvatska suočila s velikim valom migranata/izbjeglica, CMS pokreće inicijativu „Dobrodošli“ koja ima važnu ulogu u organiziranju pomoći izbjeglicama/ migrantima i odličan je primjer civilne samoorganizacije.  Inicijativa okuplja 60 organizacija koje volontiranjem u kampovima, sakupljanjem pomoći, monitoriranjem i javnim zagovaranjem prate kolonu izbjeglica u njenom prolazu kroz Hrvatsku te razmjenjuje informacije i surađuju sa sličnim inicijativama iz zemalja tzv. Balkanske rute i iz europskih zemalja.

Pri pružanju pomoći na terenu, CMS ostvaruje odličnu suradnju s vladinim institucijama i sa sličnim lokalnim i međunarodnim nevladinim i humanitarnim organizacijama, u stalnim javnim istupima iznosi stajališta o ključnim pitanjima pravih odgovora na uzroke i posljedice izbjegličke krize te predlaže promjene postojećih praksi. Sve to pridonijelo je humanijem tretmanu izbjeglica/migranata te bitno drugačijem pristupu hrvatske javnosti i Vlade od pristupa koji su primjenjivale susjedne zemlje.

Djelovanje CMS-a je poticajno i suradničko, što je jedini način da se na lokalnoj i internacionalnoj razini rješavaju problemi koji su uzroci ratova, nestabilnosti i nesigurnosti pojedinaca, te posljedično ugrožavaju ljudska prava. To odlično ilustrira učinkovitost  angažmana CMS-a u rješavanju problema i kriznih situacija poput ovogodišnje izbjegličke krize. Njihov primjer djelovanja ohrabruje i motivira. Hvala!

Za višegodišnji rad na povezivanju mladih iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine kojim  promiču, potiču i pridonose izgradnji miroljubivih, suradničkih i prijateljskih odnosa i tako postavljaju temelje trajnom miru. 

Mladi ujedinjeni u miru

Ova rečenica zvuči nestvarno.

U ovo vrijeme i ovom prostoru, okruženi nacional - šovinizmima svake vrste koji smatraju da je pogled u budućnost ukinut kao pravo svakome tko ne gleda ponajprije u prošlost i to ne svojim, već očima njihove ideologije, mladi – ujedinjeni – u miru izgleda kao floskula. I bilo bi floskula da iza ovih riječi ne stoje stvarni, živi, mladi ljudi.

Ne boje se oni pogleda u prošlost. Potrebna je hrabrost za pogledati u ono što se dogodilo na našim prostorima, ali na način koji otvara prostor za drugačiju budućnost. Treba hrabrost za susreti se, doći blizu, upoznati, biti iskren-iskrena, raditi nešto zajedno, prelaziti unaprijed im zadane granice s naslijeđem kakvo im je stavljeno na pleća...

Njihova mirovna priča traje preko 20 godina, okuplja mlade iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i  Srbije. Pokrenule su ju organizacije civilnoga društva: Humanitarna organizacija Prijateljice iz Tuzle, Udruženje SARA-Srebrenica iz Srebrenice, Omladinski centar Gornji Vakuf-Uskoplje iz Gornjeg Vakufa, neformalna grupa "Aktivatori" iz Sombora i Europski dom Vukovar.

Članovi mreže upoznali su se, sklopili prijateljstva i pokrenuli suradnju na radu s mladima i za mlade zahvaljujući projektu „Odmor od rata“ godinama podržavan od Odbora za ljudska prava i demokraciju iz Koelna.  Od 1993. do danas, u okviru ovog projekta i drugih aktivnosti, članovi mreže proveli su preko 30 mirovnih kampova s preko 80 smjena; petnaestak vikend posjeta; po pet mirovnih šetnji u gradovima mreže te veliki broj radionica, seminara, izložbi, treninga i akcija s ciljem izgradnje i očuvanja mira.

Te aktivnosti mjesto su susreta - socijalni otok – gdje mladi bivaju osnaženi postati akteri promjene u svojoj lokalnoj zajednici. Oni to i postaju!

Oni žive mir. Ovdje su da im zahvalimo i da taj mir zajednički proslavimo!

Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2017. sa zahvalnošću smo uručili Jadranki Brnčić, znanstvenoj suradnici u izdavačkoj djelatnosti i profesorici biblijske hermeneutike, Ani Raffai, mirovnoj aktivistkinji, katoličkoj teolognji i Vesni Zovkić, Isusovoj maloj sestri

za njihovo djelovanje koje osnažuje vjernike u javnom izražavanju neslaganja s onim porukama iz crkve  protivnih poruci vjere, ravnopravnosti, solidarnosti i pravednosti.

Jadranka Brnčić, Ana Raffai i sestra Vesna Zovkić nominirane su zajednički za Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava za njihovo zajedničko iskazivanje neslaganja sa stavovima i javnim istupima nekih crkvenih dužnosnika crkve kojoj pripadaju. Njihova je poruka jasna - nacionalizam i šovinizam nikako ne smiju postati normativni govor njihove (katoličke) vjerske zajednice u Hrvatskoj. „Kao kršćanke i građanke želimo reći svoje NE: ne želimo da se liturgijski i medijski prostor zloupotrebljava za promicanje ideja koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem i zabrinjava nas svako javno ili prešutno njihovo podržavanje. Progovaramo u ime svoje savjesti i iz želje da oltar ostane mjesto navještaja Isusove poruke i da joj kao Crkva ostanemo vjerni.“

Njihov glas prekida šutnju, to je glas koji nadglasava buku. Ta buka nije samo glasna, ona je sputavajuća, ograničavajuća i prijeteća. Utoliko je njihov glas dragocjeniji i daje nam povoda da sa zahvalnošću, divljenjem i nadom učimo iz njihova primjera.

Jadranka Brnčić, Ana Raffai i sestra Vesna Zovkić moćne su i važne za sve nas, svoju moć crpe iz vlastite vjere te doprinose općem dobru, cijelom društvu.
Slučajno ili ne, nakon njihovog pisma bilježimo sve manje stidljivo neslaganje vjernica i vjernika s isključivim porukama od strane pojedinih svećenika u Hrvatskoj. Na njihovom tragu, javlja se niz  inicijativa sa srodnom vizijom osnaživanja vjernika na izražavanje neslaganja s porukama s oltara ako su one suprotive poruci vjere, ravnopravnosti, solidarnosti i pravednosti.

Njihov je glas moćan jer i da ništa ne kažu, njihovi životi govore.

Za njihovu nesebičnu podršku i solidarnost s izbjeglicama zaustavljenim na granici Srbije i Hrvatske.

No Name Kitchen skupina je neovisnih volontera iz raznih dijelova svijeta okupljena kako bi podržali zaboravljene ljude u izbjegličkoj  krizi i njihove temeljne potrebe za hranom i prijateljstvom. Čovjek čovjeku njihov je način.

Volonteri No Name Kitchen dolaze k izbjeglicama u potrebi, kuhaju za njih tople obroke i borave s njima. Na principima integracije, uvažavanja i ne-diskriminacije izgrađuju zajedništvo i prijateljstvo. Njihovo se djelovanje oslanja na druge ljude, na male donacije i na volontersku pomoć – svaka je ruka važna i dobrodošla.

U zadnjih nekoliko godina Srbija je postala tranzitna zemlja za mnoge izbjeglice. Nakon iseljenja iz vojarne u Beogradu, od veljače 2017.godine, volonteri i aktivisti No Name Kitchen (Kuhinje bez imena) pružaju doručak i večeru za 150 ljudi u Šidu. Ali njihova Kuhinja bez imena nije samo mjesto za distribuciju hrane i drugih predmeta, već i društveni otok, mjesto susreta za dijeljenje priča, igranje igara, pjesmu....

Ovim simboličnim Priznanjem želimo zahvaliti što ste tu, uz izbjeglice zaustavljene na granici Srbije i Hrvatske, za podršku i nadu u ljudskost i prijateljstvo koju im dajete. Što pokazujete kako granice među ljudima ne postoje, kako ljudska povezanost nadilazi bodljikavu žicu i podignute zidove. Hvala vam.

Mirovno Priznanje ide Jelki Glumičić za hrabrost i ustrajnost u zalaganju za sve žrtve rata, za očuvanje antifašističkih vrijednosti i temeljnih ljudskih i ženskih prava – za njezin doprinos humanijem i pravednijem društvu; za njezino ispravno življenje zbog čega su ju kolege na poslu još nekada u bivšoj SFRJ nazivali „socijalna radnica“, a danas za Jelku Glumičić kažemo da je ljudskopravašica i antifašistkinja. Neki s uvažavanjem, većina bez istinskog razumijevanja, a neki kao stigmu.

Jelka Glumičić bila je jedan od osnivačica, predsjednica i aktivna članica Građanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu od njegovog osnutka 1992. godine. Pokretala je i sudjelovala u pomoći građanima, prije svega svog Karlovca i okolice, koji su zbog etničke pripadnosti bili diskriminirani kod dobivanja hrvatskog državljanstva, sudjelovala je u nenasilnom, ali i te kako hrabrom suprotstavljanju i sprečavanju nezakonitih i nasilnih deložacija, pomagala hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji nisu izbjegli u „Bljesku“ i „Oluji“, kao i izbjeglicama koji su se poslije 1995. godine pokušavali vratiti.  Tako je pravnu pomoć i podršku dobilo preko 25 000 osoba svih nacionalnosti, počevši od Srba povratnika, naseljenika Hrvata iz BiH, Roma, socijalnih slučajeva... Jelka organizira tribine, press konferencije, potpisivanje peticija, pratila je suđenja za teške povrede ljudskih prava.... Suosnivačica je ženske grupe KORAK. Bila je članica Koalicije za promociju i zaštitu ljudskih prava i UNITED-a (Europska mreža protiv nacionalizma, fašizma i rasizma). Aktivna je članica Udruge antifašističkih boraca i antifašista Karlovačke županije te često vodi komemorativne skupove i proslave godišnjica značajnih datuma iz Drugog svjetskog rata,   Jelka pomaže Udruzi slijepih, tajnica je Esperantskog društva u Karlovcu. Skupljanje i recitiranje antiratne poezije njezina je velika strast. 2005. godine nominirana je zajedno s drugima za Nobelovu nagradu za mir u sklopu projekta „Tisuću žena za Nobelovu nagradu za mir“.

Sve što je Jelka Glumičić u svojih gotovo tri desetljeća mirovnog i ljudskopravaškog aktivizma radila radila je, kao što sama navodi, iz duboke vlastite uznemirenosti koju je porast isključivosti, nacionalizama i nasilja kod nje izazvao. Uznemirenosti jer se, za Jelku, prirodno stanje i duboka potreba za istinskim mirom koji podrazumijeva prijateljstvo, uvažavanje i suradnju između hrvatskog i srpskog naroda, bezglavo, bespotrebno i prema ljudima krajnje okrutno uništavao.

Iz svoje uznemirenosti Jelkica je činila nezamislivo puno, hrabro, ustrajno da pomogne ljudima i, ujedno time, uzemiravala savjest vlastite sredine ..... jer radi mira nekada, jednostavno, ne smijemo dati mira! Hvala Jelki što nas tome uči! 

Mirovno Priznanje sa zahvalnošću uručujemo članicama i članovima udruge RODA za njihov uporan višegodišnji rad kojim pridonose ostvarenju nužne potrebe – postupno mijenjanje hrvatskog društva  u društvo odgovorno prema djeci, roditeljima, budućim roditeljima i obiteljima, a posebno za akciju #PrekinimoŠutnju kojoj pridružujemo naziv nenasilne akcije godine!

Vi ste ta promjena! Hvala vam. Od vas se uči demokraciji koja počinje građanskom zauzetošću za ostvarenje potreba konretnih ljudi (žena, muškaraca i djece) a, ujedno, dovodi do pozitivnih društvenih promjena.

Više je nego dovoljno reći kako je ono što ste stavili kao svoju, RODINU, osobnu iskaznicu na svoj portal, ono po čemu ste prepoznatljivi i prisutni u mnogim domovima i u hrvatskoj javnosti. Znamo vas kao skupinu zainteresiranih građana i građanki koja se zauzima za dostojanstvenu trudnoću, roditeljstvo i djetinjstvo u Hrvatskoj; znamo vas kroz vaše djelovanje u područjima ostvarivanja prava na adekvatnu rodiljnu naknadu i prava na rodiljni dopust, medicinski potpmognute oplodnje, trudnoće i poboljšanja uvjeta rađanja;  znamo vas po promociji, edukaciji i savjetovanju o dojenju, edukaciji i podršci roditeljima i budućim roditeljima, sigurnosti djece u prometu te zagovaranju prava djeteta i roditelja za vrijeme bolničkog liječenja djeteta. Pridonosite informiranju i educiranju ciljane skupine društva i aktivno (i aktivistički) utječete na promjene sustava te na strukture vlasti kako bi osigurale infrastrukturne, zakonske i ostale preduvjete promjena za koje se zalažete!

U 2018. godini, kroz kampanju #PrekinimoŠutnju, RODA je pozvale žene da „prekinu šutnju“ i da podjele svoje priče o pretrpljenom, a neprepoznatom i neuzetom u obzir nasilju koje su doživjele pri opsteričkim zahvatima u Hrvatskim rodilištima i bolnicama – izlaganju bolovima bez dostatne/učinkovite analgezije i uskraćivanju informacija o zahvatu, mogućnostim i rizicima. Samo u prvom vikendu kampanje prikupljeno je više od 400 priča i Ministarsvo je zdravlja pokrenulo provedbu nadzora u bolnicama u cijeloj Hrvatskoj. Velik iskorak prema promjeni koji traži ustrajnost. Na nju, kod vas računamo!

Ovim priznanjem želimo dati potporu nastojanjima koja su pred vama - da se akcija #PrekinimoŠutnju nastavi kao akcija# PrekinimoPraksu dok se drukčija praksa ne usvoji -  na dobrobit žena, a koja će, uvjereni smo, biti i na dobrobit i medicnskom osoblju i hrvatskom društvu u cjelini jer praksu zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj vraća njegovoj biti – unapređenju zdravlja kao procesu jačanja ljudi kako bi preuzeli kontrolu nad svojim okruženjem i svojim zdravljem i time ga unaprijedili (promijenili ili prilagodili) (Ottavska povelja). Hvala vam! Solidarno!

Za njegov pionirski  rad na promociji zaštite životinja i veganstva kao solidarnosti sa životinjama, ljudima, našom planetom i budućim generacijama.

Luka Oman jedan je od osnivača i predsjednik udruge Prijatelji životinja koja se 17 godina pionirski bavi zaštitom prava životinja i promicanjem veganstva.

Kroz te je godine Luka Oman pokazao iznimnu požrtvovnost i brigu za druge. Uvijek je jednako angažiran i spreman pomoći - i kada se radi o lobiranju za prava životinja u ministarstvu, i kada treba popločati sklonište, i kada treba gacati kroz poplave u Gunji i izvlačiti pse i druge životinje na sigurno, i kada treba skuhati veganski ručak i nahraniti mnogo ljudi, i kada treba starici zamijeniti slavinu u kuhinji i odvesti psa veterinaru… Skroman i samozatajan, uvijek je spreman usmjeriti  svoju neiscrpnu energiju na poboljšanje zatečenoga stanja i stvaranje svijeta bez nasilja, okrutnosti te iskorištavanja i ubijanja slabijih koji nisu u poziciji moći.

Zaustavljanje pokusa na biglovima s Veterinarskog fakulteta, zabrana uzgoja životinja za krzno, zabrana ubijanja životinja u skloništima, zabrana držanja divljih životinja u cirkusima, zabrana držanja pasa na lancu, promocija održive veganske prehrane kroz ZeGeVege festival 11 godina zaredom te kroz druge aktivnosti i kampanje, samo su neki od postignuća ne samo za životinje, Prijatelje životinja i Luku, već za sve nas.

Luka nas svojim primjerom poziva na širenje koncepta mira i mirotvorstva sa antropocentrične prema holističkom pristupu; poziva na odgovornost da kao civilizacija propitujemo duh nesvjesne, a sveprisutne okrutnosti prema životinjama uključujući način na koji se uzgajaju za hranu; pokazuje kako samo uz širenje suosjećanja i solidarnosti prema životinjama i prirodi u cjelini možemo dosegnuti nužno potrebno razumijevanje naše odgovornosti za planetu danas i za buduće generacije što potvrđuju i znanstvena istraživanja: ekološku štetnost koja dolazi od uzgoja životinja u prehrambenoj industriji i kako je promjena (i mala) načina prehrane učinkovit način kojim svaki čovijek može pridonijeti zaustavljanju globalnog zatopljenja!

Luka Oman suvremeni je prigovarač savjesti! Neka ovo Priznanje bude naš mali doprinos Lukinom hrabrom koračanju malim koracima prema velikom cilju, a to je, u konačnici, svijet bez nasilja i svijet koji počiva na načelima suživota i mira.

Inicijativi #spasime sa zahvalnošću predajemo Priznanje za otpor nasilju i pokretanje nezamislivo kreativne snage davanja od srca, solidarnosti, povezivanja i suradnje kojima nenasilnim metodama napredujemo prema društvenim odnosima ravnopravnog dostojanstva za žene i djevojčice.

Inicijativa#spasime je započeta kao reakcija na nezamisliv čin nasilja u kojem je otac kroz prozor obiteljske kuće 28. veljače s prvog kata bacio svoje četvero maloljetne djece. Mnogi su na taj čin reagirali, među ostalima i glumica i scenaristica Jelena Veljača koja je skromnim i iskrenim statusom na svom Facebook profilu 1. ožujka poručila „....I kako sam mnogo puta pisala da biti „javna osoba“ obavezuje, sad je trenutak da nešto i napravim po tom pitanju, osim salonskog pisanja. Pa evo, nespretno i po prvi put, bez političara, ali s ljudima koji me podržavaju, pokušat ću organizirati prosvjed #spasime  u ime sve djece i svih žena koje smo propustili spasiti. Mi smo odgovorni. Grupa na fejsu se zove #spasime  Tko želi, neka zatraži članstvo.“  

U prva dva tjedna Fb grupa je „eksplodirala“, a  sedam žena užeg tima Inicijative pokreću niz aktivnosti i akcija koje se sinergično upotpunjuju; povezuju se i surađuju s akterima u društvu koje se bave nasiljem u obitelji i prema ženama, prvenstveno sa ženskim organizacijma i stručnjakinjama. Inicijativa #spasime je:

-          pokrenula grupu građanki i građana #spasime na Facebooku koja broji 55 816 članica/ova i postaje prostor u kojem se žrtve nasilja odlučuju podijeliti svoje iskustvo, u kojem dobivaju podršku od osoba koje su (ili su bile) u sličnoj situaciji, ali i stručne savjete stručnjakinja-volonterki koje su im na raspolaganju.  Nasilje, najčešće obiteljsko i rodno uvjetovano, prestaje biti 'moja i tvoja privatna stvar' i tabu tema te se razgrađuje zajednički, kroz podršku i suradnju,

-          dala  „vjetar u leđa“ dvjema velikim prosvjedima - #spasime i „Pravda za djevojčice“ (16.03. i 19.10.) koji su pokazali da je sazrijelo vrijeme da se jasno usprotivimo nasilju,

-          imala presudan utjecaj na stvaranje snažnog pritiska javnosti koji je rezultirao pooštravanjem legislative koja se bavi slučajevima nasilja u obitelji i rodno uvjetovanog nasilja,         u suradnji sa Zakladom za ljudska prava i solidarnost SOLIDARNA osnovan je fond #spasime za hitnu pomoć i zaštitu žrtvava obiteljskog nasilja za koji je u dvomjesečnoj kampanji prikupljeno gotovo 400 000 kuna donacija građana.

Inicijativa je pokrenula kritički dijalog o položaju žena u hrvatskom društvu, o nasilju se napokon govori kao o potpuno neprihvatljivom;  zakonskim promjenama, osiguravanjem financijske sigurnosti za žrtve nasilja i stvaranjem grupe podrške za žene ponudila je konkretna rješenja. Žene pokretačice Inicijative  su u kratkom vremenu uspjele pokrenuti različite društvene aktere - prvenstveno žene iz svijeta kulture te ujediniti stručnjakinje koje se temom bave niz godina, mobilizirati veliki broj građana diljem zemlje, inspirirati inicijative u susjednim zemljama, a i za stol dovesti donositelje odluka. Moglo bi se naslutiti (što i priželjkujemo) da je Inicijativa #spasime u Hrvatskoj i regiji katalizator snažnog pokreta koji je u svojoj naravi mirovni jer pridonosi pozitivnom miru - društvu u kojem svi pojedinci i pojedinke u slobodi mogu ostvariti svoj pun potencijal.

Mnogima - povrijeđenim, slabima, zbunjenima, ogorčenima.., ali i zajednici u cjelini, dali ste priliku iskusiti snagu nenasilja: pokazali ste da je suosjećanje i NE nasilju prvi korak u novi prostor – prosror davanja od srca, solidarnosti, povezivanja i suradnje; pokazali ste kako moć „sa“ onemogučuje moć „nad“ a  oslobađa nezamislivu kreativnu snagu kojom kao društvo nenasilnim metodama napredujemo prema solidarnoj, pravednijoj, miroljubivijoj i mironosnijoj zajednici. Ovim mirovnim Priznanjem to proslavljamo! Hvala Vam! 

Za dugogodišnji nenasilan rad na uključivanju pojedinaca, posebnih grupacija i veterana iz svih strana u ratu u  mirovno obrazovanje, dijalog, suradnju i komemoracije koje otvaraju i osvajaju emancipirajući prostor inkluzivne kulture sjećanja koja vodi pomirenju.

Centar za nenasilnu akciju postoji 22 godine, urede ima u Sarajevu i Beogradu, reputaciju je izgradio svojim autohtonim, regionalnim desetodnevnim edukacijama Treninzima iz nenasilne razrade konflikta, s vremenom preimenovanim u Treninge izgradnje mira. Pioniri su u radu s ratnim veteranima, od Tribina 4 pogleda „Otkud ja u ratu? Kako ka trajnom miru?“ do zajedničkih obilazaka stratišta veterana sviju vojski, koji su konačno, nedavno i u Hrvatskoj primjereno medijski popraćeni.

Posvećenost nenasilju, izuzetno kvalitetne, originalne edukacije, regionalni pristup, hrabri iskoraci u programe Suočavanja s prošlošću, znaci su prepoznatljivosti Centra za nenasilnu akciju.

Od osnaživanja i propitivanja za nenasilje CNA je izrastao u relevantnu, inovativnu, stabilnu organizaciju s velikom mrežom svojih suradnica, polaznika intenzivnih , višednevnih pa i višemjesečnih programa. Objedinjavajući vizualnu umjetnost, dokumentarne filmove i fotografije, gotovo „rudarski“posao strpljivog rada s ratnim veteranima, izdavaštvo, mentorstva, umrežavanja , rad na sebi, Centar za nenasilnu akciju pravi je primjer mirovnog rada mnogo šire od prostora ovog dijela Europe.

Za njezin doprinos prepoznavanju potrebe te otvaranju prostora i ozračja suradnje akademske zajednice s društvenom u stvaranju institucionalne podrške izgradnji, očuvanju i unaprjeđivanju mira.

Akademska izvrsnost u služenju zajednici – od vizije do akcije

U još uvijek konfuznom i nedovršenom procesu transformacije hrvatskog postsocijalističkog i poslijeratnog društva, rektorica Prijić - Samaržija je ohrabrenje jer daje smjer: njezina vizija Sveučilišta u Rijeci je  „otvoreno sveučilište za otvoreno društvo“ čija je odgovornost omogućiti akademsku izvrsnost radi služenja zajednici. Pri tome kao jednu od ključnih potreba zajednice prepoznaje potrebu za izgradnjom, unaprjeđivanjem i očuvanjem mira.

ri preuzimanju odgovornosti rektorice, gđa Prijić  - Samaržija nastavlja i dodatno osnažuje partnerstvo Sveučilišta u Rijeci u višegodišnjem projektu (od 2013.) Ljetne škole na Cresu, koja okuplja znanstvenike, praktičare i aktiviste iz cijeloga svijeta oko tema poput suočavanja s prošlošću i škole za mir.

Nadalje, već na samom početku svog mandata, ona pokreće inicijativu i u široku platformu uključuje zainteresirane znanstvenike, političare, predstavnike civilnoga društva i religijskih zajednica, osobe od utjecaja u zajednici, veleposlanike – sve s ciljem procjene potreba i mogućnosti, suradničkog procesa artikulacije koncepta i sadržaja te dobivanja saveznika i potpore za osnivanje studija mira i konflikta. Nakon dvije godine ustrajnog, uključivog i kreativnog rada, Senat Sveučilišta u Rijeci dao je podršku te je u listopadu 2019. godine zaživio Centar za studij mira i sukoba Sveučilišta u Rijeci, koji ima osigurana sredstva za pokretanje programa i ugledno međunarodno partnerstvo s Mirovnim institutom iz Osla.

Ovim Priznanjem želimo zahvaliti i podržati rektoricu Prijić-Samaržiju, kao i tim Centra za studij mira i konflikta u Rijeci: potakli ste nadu da će mirovna nastojanja na svim razinama društva, kao i procesi učenja iz prakse, imati institucionlanu istraživačku i znanstvenu podršku koja nedostaje.  Hvala Vam!

Snježana Prijić - Samaržija, hrvatska filozofkinja (Rijeka, 21. X. 1964.), diplomirala na Filozofskome fakultetu u Beogradu (1988.), magistrirala na Filozofskome fakultetu u Ljubljani (1992.) te doktorirala na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1996.). Radila je kao nastavnica filozofije, logike, politike i gospodarstva te etike na nekoliko srednjih škola u Rijeci.  Od 1999. profesorica na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Rijeci, na kojem, među ostalim, predaje povijest filozofije, teoriju spoznaje, epistemologiju, filozofsku antropologiju, bioetiku te filozofiju roda. Od 2009. prorektorica, a od 2017. rektorica Sveučilišta u Rijeci. Objavila je mnogobrojne znanstvene radove, osobito iz područja spoznajne teorije i epistemologije. Glavna djela: Oko i svijet (1995.),  Društvo i spoznaja (2000.),  Praktična etika (suautor Elvio Baccarini, 2007.),  Antička i novovjekovna epistemologija (suautorica Ana Gavran Miloš, 2011.).

Prvo posthumno Priznanje sa zahvalnošću pridružujemo pedagoginji i mirovnoj aktivistici Marijani Mitrović (1945. – 2008.)

Marijana Mitrović rođena je u Osijeku gdje je završila gimnaziju, a studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Potaknuta potrebama svog pedagoškog i, kasnije, mirovnog angažmana, završila je niz formalnih i neformalnih edukacija iz područja psihoterapijskog pristupa u liječenju i prevenciji psihičkih poremećaja djece, adolescenata i obitelji te stekla status konzultanta u području mentalnog zdravlja i gestalt terapeuta pri Gestalt Institutu Würzburgu; jednogodišnju edukaciju iz komunikacije uživljavanja i nenasilnog rješavanja sukoba te niz drugih kraćih edukacija i tečajeva. 

Svoje radno iskustvo započela je (70tih godina) i cijeli radni vijek provela je kao pedagoginja u nekoliko osnovnih škola u Osijeku i okolici. Neumorno je, posvećeno i s radošću bila podrška učiteljima i učenicima u njihovu svakodnevnom radu podučavanja odnosno učenja i odrastanja. O tome postoje njezini dnevnici rada iz kojih se može učiti. I zapisi u učeničkim spomenarima. No, iz svoje skromne radne prostorije s natpisom PEDAGOGINJA dosezala je prostranosti koje nominacija za mirovnu Nagradu počinje tek malo jasnije razabirati.

Centru za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek pridružila se 1992. godine, kada je bila prognanica iz Darde, a tijekom svog profesionalnog i aktivističkog rada surađivala je s nizom škola, organizacija i institucija u Hrvatskoj, regiji i međunarodno (Društvo za psihološku pomoć (Zagreb), SOS selo Ladimirevci, Nansen Dijalog Centar Osijek, UNICEF, Kultur Kontakt  Austria, Freudenberga Stiftung-Germany, Stability Pact, Federal Republic of Germany, mirovni studij MIRAMIDA plus (Zagreb), Međunarodna mreža pomagača na planu mentalnog zdravlja (Medical Network), Svjetski komitet Učitelji za mir i drugi).

Iskustvo ratnog nasilja Marijani pedagoginji daje potvrdu onoga što je, u mirnodopskom okruženju možda više intuitivno samo naslućivala, a od tada s nepresušnom inspiracijom i odlučnošću u stavu i praksi živi i podučava: da odgoj obavezno prenosi ideje mira, nenasilja i tolerancije jer da je tek takvo okruženje ono pogodno za podučavanje i razvoj kreativnih potencijala osobe i zajednice. Tako je svoju je životnu zadaću posvetila izgradnji mira kroz obrazovanje i djelovanje za mir u koji je prepoznajući potrebe ratno/poratnog vremena unosila i rad na traumi.

U godinama izraženo – bili su to projekti koji su okupljeni broj nastavnika, mladih, mirovnih aktivista ili pak ljudi iz ratom razorenih zajednica i branitelja te njihovih obitelji osnaživali za izgradnju mira u sebi, obitelji, školi i u zajednici. U tom procesu osnaživanja bili su praćeni i mentorirani - uvijek kroz više godina kako bi iz sigurnog okruženja radionice (i Marijaninog toplog zagrljaja) „prohodali“ i u životnim situacijama postali kvasac i nositelji mirotvornih odnosa.

U brojkama – od nekoliko učitelja do višestotina, od dvadesetak do na tisuće učenika, od jedne škole na deset u Osijeku i petanest u Podunavlju (u prvih pet godina); od jedne zajednice, počevši od Osijeka pa Darda, Vukovar, Županja, Pakrac, Okučani, Zenica, Fojnica, Tuzla, Banja Luka, Mostar.

Marijana je nesebično i uporno diseminirala listu nove literature i priprema za radionice. (Ko)autorica je dva važna priručnika:  1. Za Damire i Nemire: vrata prema nenasilju: priručnik miroljubivog rješavanja problema u školi i ublažavanja trauma, Zagreb, Mali korak, 1997.; 2008. 2. Trauma i samopomoć: priručnik za rad s razvojačenim braniteljima, prikaz programa s primjerima radionica i radnim materijalima za voditelje i voditeljice grupa, Osijek, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava - Osijek, 2004.

Facilitirala je proces konzultacija i oblikovanja kurikuluma za Novu školu u Vukovaru (koji se, na žalost, još ne koristi) – počevši od „dolje“, potreba učenika i roditelja. Bila je u timu koji je izradio kurikulum interkulturnog predmeta Kulturna i duhovna baština zavičaja koji se uvodi kao predmet u školama 2007.g , živi i razvija se; prvenstveno u školama Istočne Hrvatske, ali i šire, od Istre do Čakovca i Tavankuta u Srbiji; u provedbu je uključeno više do 30 škola i 60 nastavnika, a kroz program je prošlo više od 1500 učenika.

No, više od ikojih brojki i statistika zašto Marijani Mitrović treba pridružiti i mirovnu medalju je priča vezana uz proces nominacije. Nekada u listopadu, nekoliko učiteljica došlo je provjeriti proceduru nominiranja i odmah mi u dahu izložilo zašto su uvjerene da Marijana treba dobiti priznanje. Rekla sam kako praksa Odbora Nagrade u deset godina nije bila da dodjeljujemo posthumna priznanja, ali da nema formalnih zapreka; da sam osobno dirnuta i oduševljena; uputila sam ih na arhivu Centra za mir. Stigla je nominacija koju u ime grupe od 40 predlagateljica/lja potpisuje osoba koja za sebe kaže da je sve što je naučila, naučila od Marijane, a „bije ju glas“ najbolje učiteljice u Osijeku; nominaciji je priloženo 33 pisma potpore/sjećanja. Prisjećam se i povezujem: Marijana je negdje 1992.g. došla u Centar za mir na jedan od sastanaka ponedjeljkom i rekla je da prati i promatra što i kako radimo, da smatra to važnim i nužnim i da će nam se pridružiti. „Ali dovest ću nam „svoje“ učiteljice“, rekla je i dovela. Zapravo, velika većina aktivnog članstva Centra za mir tijekom teških devedestih godina bili su učitelji i učiteljice. Marijana ih je osnaživala i obučavala i pratila njihov rad u školma i na terenu, u ratom razorenim zajednicama.  Danas, desetljeće nakon što je Marijana umrla, njih 40 dolazi predložiti je za medalju mira!  

Ovim Priznanjem sa zahvalnošću slavimo bujanje života, radosti i samosvijesti učenika, kolega, branitelja, mirovnih aktivista, ljudi iz ratom razorenih zajednica čiji su životi promijenjeni i trajno obogaćeni susretom s Marijanom. Ona je lučonoša onoga što danas zovemo odnosom ravnopravnog dostojanstva – i to i u životu, ali i u procesima odgoja i obrazovanja. Njena nesebična ljudska i stručna podrška u želji da svi još dalje i stalno učimo i činimo svijet boljim mjestom učinile su je kamenom temeljcem suvremenog odgoja i obrazovanja u Osijeku, Slavoniji, ali i mnogo šire.

Ali ima još: danas, prigodom objavljivanja ovog mirovnog priznanja svjesni smo kako je i to još jedan dragocjen Marijanin dar nama – ohrabreni smo što možemo posvjedočiti da njezina ostavština živi u našim životnim krugovima i u zajednici. Ohrabreni kao kada, dok se još ne vidi, nego samo osjeti da se proljeće budi: ljudi moji, obrazovanje za mir i nenasilno djelovanje FUNKCIONIRA, ono IMA SMISLA!

Zato ćemo mi, oni koji su nominirali Marijanu, Odbor nagrade, kolegice, mirovni aktivisti/ce, nastaviti  sređivati njezinu ostavštinu kako bismo potaknuli znanstveno istražiti konkretan doprinos civilnih mirovnih aktivista/ica, posebno Marijane Mitrović i učitelja/ca u poslijeratnoj izgradnji mira – u oporavku ratom razorenih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, u mirnoj reintegraciji. Jer ima se tu što naučiti o ljudima, odnosima i miru!

Za spontanu reakciju solidarnosti pretočenu u organiziran, usklađen, suradnički poduhvat mreže ljudi spremnih da pomognu svojim susjedima u iznenadnoj situaciji ugroze i potrebe - za mirotvorstvo na djelu koje se uključenima i cijeloj zajednici vraća kao ohrabrenje, motivacija i poticaj za rad na nenasilnoj društvenoj promjeni, oživotvoruje istinsko zajedništvo i ima transformacijski potencijal.

Mir je zajednica u kojoj je solidarnost spontana reakcija na potrebe ljudi. Inicijativa „Jedni za druge“nam je to oživotvorila: u iznenadnoj situaciji pandemije, a potom i potresa u Zagrebu, brzo i pravovremeno organiziraju mrežu međugeneracijske i međuljudske solidarnosti; povezuju ljude spremne da pomognu izoliranim i usamljenim ljudima rizičnih skupina i u potrebi i instutucijama koji se za njih skrbe.

Nekoliko studentica/a zagrebačkog sveučilišta pokreće početkom ožujka Facebook grupu „Jedni za druge“ koja je odmah privukla 1500 članova i uskoro došla do 15 000 članova i članica djelujući, osim Zagreba, u Osijeku, Rijeci, Zadru, Splitu i Slavonskom Brodu.

U kratkom vremenu stvorila se mreža ljudi spremnih dijeliti korisne informacije o funkcioniranju sustava u doba pandemije. Komunikacija na internetu i društvenim mrežama proširena je na oglase u haustorima i kvartovima, prema onima izvan virtualnog svijeta. Pokrenuta je lavina solidarnosti: dostave potrepština i lijekova bez naknade i uz sve mjere predostrožnosti, šetnja kućnih ljubimaca, nužni prijevoz i slične manje usluge uz ono najvrjednije – poruku da usamljeni, neinformirani, zbunjeni sugrađani nisu sami. Tu su za njih njihovi susjedi.

Priznanje je za stvaranje osjećaja prihvaćenosti i ravnopravnosti u društvu, dajući priliku sugrađanima da budu korisni pomažući ljudima koji su se najednom našli izolirani, u potrebi, osamljeni, uplašeni, osiguravajući tako potonjima osjećaj da su jednakopravan dio zajednice koja skrbi o njima kad je najteže.

Ujedno, Inicijativa „Jedni za druge“ otvara i povezuje pitanje kakav grad želimo s onim kakvi ljudi želimo biti, kakve društvene odnose tražimo, kakvu svakodnevicu želimo. Ovakva vrsta aktivizma kroz širenje i ukorjenjivanje decentraliziranog horizontalnog umrežavanja jača našu otpornost kao građana i društva. Pokazuje da se i hoćemo i možemo organizirati jedni za druge kada je to najpotrebnije. I postavlja pitanje, što u svim ostalim situacijama i zašto su nam gradske i državne administracije prečesto trome i neučinkovite.

Inicijativa „Jedni za druge“ nam je pokazala kako se već tijekom poduhvata solidarnosti događa zajedništvo, suradnja i enormna kreativnost – solidarnost je, zapravo, sve to. A i dodatno se uključenima vraća kao ohrabrenje, motivacija i poticaj za rad na nenasilnoj društvenoj promjeni. Uz zahvalu, to želimo članovima i članicama i svima kojih se Inicijativa „Jedni za druge“ dotakla ili će dotaći!

Za podršku i promicanje žena kao inicijatorica i subjekata promjene u vjerskim zajednicama i društvu na području ženskih ljudskih prava, izgradnje mira i pomirenja, ekumenskog dijaloga i suradnje među religijama i svjetonazorima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i Srbiji. Nominacija i niz pisama potpore koje smo primili pokazuje kako je EIŽ kroz dvanaest godina rada izgradila povjerenje i povezala niz ženskih inicijativa u regiji, ima utjecaj na donatorske politike na razini Europe, a svojim osmišljenim djelovanjem svjedoči ono što financijskom podrškom, edukacijom i povezivanjem nastoji osnaživati – biti vjernicom i građankom.

Ekumenska inicijativa žena (EIŽ) fond je osnovan u Republici Hrvatskoj 2007. godine na temeljima Ekumenskog fonda ženske solidarnosti Svjetskog vijeća crkava (WCC EWSF), koji je ženama pogođenim ratovima na području Zapadnog Balkana potporu pružao još od 1993. godine. EIŽ se kao fond opredijelio za podršku izgradnji mira, rukovođen načelima vjere i feminizma.

EIŽ podržava ženske, mirotvorne, ekumenske i udruge koje promiču ljudska prava radeći sa ženama, mladima i starijima, višestruko marginaliziranim osobama i grupama itd. Od 2007-2019. godine EIŽ je razvila mrežu od više od 135 lokalnih organizacija na Zapadnom Balkanu čije su liderice žene, a predstavlja potencijalni resurs za više od 7,5 milijuna žena u ovoj regiji; priskrbila je više od 2 milijuna eura kako bi ih dodijelila udrugama za provedbu 256 projekata; organizirala je više od 40 raznih događaja, osnažujući aktivistice i izgrađujući njihove kapacitete, a dodijelila je i 30 stipendija za znanstveno-istraživački rad teologinja, znanstvenica i aktivistica.

Ohrabruju i inspiriraju priče žena koje govore o tome koliko ih je neka aktivnost EIŽ osnažila doslovno im mijenjajući svjetonazor(e). Primjerice, ona starije žene koja nakon seminara o nasilju prema ženama izjavljuje da je dočekala 70 godina da joj se oči otvore, ili izjava tinejdžerice koja je istim povodom izjavila da je nasilje kada joj tata ne da da ide u školu. Među žene liderice koje je EIŽ podržala spadaju i teologinje, aktivistice i znanstvenice, lokalno i međunarodno nagrađivane za svoja aktivistička i profesionalna postignuća.

Svoje potpore EIŽ obzirno i brižno prilagođava individualnim potrebama žena i/ili specifičnostima udruga koje bi ostale ne samo bez potpore za svoj rad i život, nego i bez vjere u svoje kapacitete i nade u bilo kakav boljitak.

Primjer su iz kojega treba učiti kako provoditi dosljedne, ustrajne akcije s integritetom koje vode žene, ne ulazeći u konflikte s društveno najmoćnijim diskursima koje rad ove organizacije teži dekonstruirati - onim konzervativno-ekstremističkima s primjesama (krivo interpretiranog) vjerskog.

Osim što pruža potporu jednoj od najmarginaliziranijih grupa žena s velikim potencijalom za društveni angažman - teologinjama, EIŽ na cijelom Zapadnom Balkanu dosljedno zagovara i demonstrira pozitivne, konstruktivne obrasce vjerski motiviranog mirotvornog djelovanja, osobito važnog na ovim prostorima nakon ratova 1990-ih, dekonstruirajući time jedan od ključnih stupova patrijarhata - tendenciozno interpretirano i usko, krivo shvaćeno vjeroučenje. Svojim radom vjernicima vraća vjeru u vjeru a svima nama u održivi, trajni mir.

Možemo li zamisliti naše danas i naše sutra bez Ekumenske inicijative žena iz Omiša? Ne želimo!

Veliko HVALA maloj skupini žena iz Omiša i svim njihovim brojnim prijateljicama i suradnicama/ima.

Za ustrajan i nepokolebiv nenasilan otpor i djelovanje kojim su ostvarili pravo istospolnih partnera na udomljavnje, unaprijedili mogućnosti za djecu bez roditeljske skrbi, očuvali vlastito dostojanstvo i pridonijeli širenju prostora uključivog društva u Hrvatskoj.

Duga, iscrpljujuća, dostojanstvena i nepokolebljiva borba Mladena Kožića i Ive Šegote urodila je plodom. Životni partneri Ivo i Mladen ostvarili su pravo na udomljavanje djece. Vođeni iskrenom željom da uvećaju svoju obitelj i da djeci bez roditeljske skrbi pruže dom, kvalitetni odgoj i ljubav, ustaju protiv birokratskih institucija države, loših zakonskih okvira i njenih primjena. Strpljivim, argumentiranim, hrabrim i javnim nastupima, koristeći sva pravna i humana sredstva, izvojevali su dvostruko postignuće. Kao prvo, u vremenu kad je u Hrvatskoj proces posvajanja i udomljavanja ugrožen zbog birokratskih traljavosti ili korumpiranosti i kad se nasilje u tzv. „normalnim“ obiteljima povećava, tisuće napuštene djece i dalje čeka šansu za dostojan život. Kožić i Šegota žele toj djeci dati tu šansu. Također, ne manje važan, njihov je doprinos u borbi protiv diskriminacije kojoj je LGBT zajednica i danas u Hrvatskoj izložena – kako putem zvaničnih institucija, tako i u životnoj svakodnevici. Cijenimo njihovo odlučno, a samozatajno istupanje u javnosti, bez namjere samopromocije ili trijumfalizma kojim daju primjer nenasilnom društvenom djelovanju. Vjerujemo da su time ohrabrili druge pojednice i grupe obespravljenih i nepravedno marginaliziranih građana Hrvatske u stavu da je cilj društva pravednosti moguće dostići. Ovo Priznanje je naše veliko HVALA.

Posebno priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2020.

sa zahvalnošću uručujemo

jer nam pokazuje oslobađajuću i ljekovitu snagu empatije na djelu - kako „nevidljivo“, „zaboravljeno“, potlačeno, posramljeno... transformira u hrabro, solidarno, dijaloško i kreativno djelovanje; svojim životom, djelovanjem i riječju svjedoči i modelira tako potreban, nenasilan tip liderstva.

A gdje smo mi? – prvi je korak u nenasilju reći NE nasilju. Ajna je rođena u rujnu (septembru) 1993. godine u sigurnoj kući "Medica" u Zenici. Istinu o tome da je dijete silovanja saznala je od majke kao djevojčica u svojoj petnaestoj godini. Petnaest godina u neznanju i još desetak godina nesnalaženja, boli, srama, ljutnje, izloženosti vršnjačkom nasilju i onom strukturnom. Procjenjuje se da je u BiH tijekom rata 90-tih silovano između 25.000 do 50.000 djevojčica, žena i muškaraca. Nigdje, nitko, ni na koji način ne govori o njima – djeci rata. Nazivaju ih "nevidljiva djeca ratova" jer su svuda oko nas, ali mi to ne znamo. Mnogi od njih ne znaju pravu istinu o svom podrijetlu, a i oni koji znaju rijetko govore o tome. A gdje smo mi? U sjeni okrutnog stigmatiziranja naših majki?

Ajna je iskoračila da pomogne svojoj majci i zajedno s njom se probijala – kako bi glas silovanih majki i djece rođene zbog rata postao njihova terapija, kao što je, kaže Ajna, njezin glas njezina terapija. Njihova potreba za vlastitim integritetom i za spoznajom vlastite jedinstvenosti nikoga ne ugrožava. Nasuprot tome, realizirana ona vodi u novo zajedništvo na „zdravim nogama“. Tome stremi, na tome Ajna radi!

U dvije godine: radi podrške majkama i djeci, bez obzira koje su etničke pripadnosti oni ili njihovi očevi, Ajna ih okuplja oko osnivanja organizacije „Zaboravljena djeca rata“; započinje s dokumentiranjem, pokreće pripreme za zakonska rješenja koja bi bila jedinstvena u svijetu, pokreće inicijativu „Ime jednog roditelja“, povezuje se sa ženama iz Ugande, Ruande, Konga, izlaže za govornicom UN-a...javnost je glas nevidljive djece ratova čula, više nije kao prije!

Ajna je posebna i po tome što i odabire i ima dara komunicirati svoju poruku posredstvom umjetnosti dosežući tako više ljudi i dublje ih dotičući: njezina je priča inspirirala film „Grbavica“ i još dva dokumentarna filma, te svjetsku izložbu „Breaking Free“; suautorica je i sudjeluje u izvedbi plesno – dramske kazališne predstave „U IME OCA“.

Uz Ajnu smo sa zahvalnošću i spremni biti podrška! Ostanimo povezani!

Za iskorak od palijativnog, humanitarnog pristupa, prema inkluzivnom, razvojnom i mirotvornom radu s djecom iz obitelji slabijeg imovinskog stanja te uspješnoj suradnji sa zajednicom u kojoj ona žive.

Program Moje mjesto pod suncem poseban je iz nekoliko razloga: zbog poticanja razvijanja sposobnosti djece kako bi ona uspješno izašla iz začaranog kruga siromaštva; zbog stvaranja zajednice koja se uključuje u problem rješavanja siromaštva i brine za dobrobit svojih članova; zbog zalaganja za mijenjanje politika i traženje institucionalnog rješavanja problema dječjeg siromaštva.

Program Moje mjesto pod suncem pokrenut je 2015. godine, no već 2018. prijetilo mu je gašenje zbog nedostatka financiranja. Tada se okreće zajednici, razvija se, raste i ostvaruje javnu kampanju prikupljanja sredstava, ali što je još bitnije, osvještava javnost. Kampanja je u javni prostor unijela temu socijalne nejednakosti i siromaštva djece, koja zahtjeva sustavno rješavanje, uključenost sviju, a ne samo socijalne pomoći.

Čitav niz malih poduzetnika i obrtnika na svojim vratima u Rijeci ima logo tog programa i na različite načine kontinuirano pridonosi izvođenju njegovih aktivnosti. Takav način djelovanja osnažuje zajednicu kao mjesto koje uistinu brine za dobrobit svojih članova ne samo na lokalpatriotskoj razini već aktivnim ustrajanjem na osiguravanju jednakih mogućnosti kao istinske vrijednosti koju zajednica živi.

• za 30 godina neprekinutog stvaranja, afirmiranja i prakticiranja mirovne kulture,
• za ključnu ulogu u počecima antiratne kampanje u Republici Hrvatskoj,
• za povezivanje mirovnih politika sa strategijama zaštite ljudskih prava – posebice prava najugroženijih,
• za nadahnuće građanskim inicijativama, unutar i izvan granica Slovenije, teorijskim formuliranjem ideje civilnog društva
• za širenje koncepta mira, koji nije tek odsutnost ratnoga zbivanja nego se povezuje sa suvremenim trendovima nenasilnoga ustroja zajednice – kao zajednice interesa i komunikacije, skupina i pojedinaca, regija i svjetonazora, životnih stilova i tradicija.

Mirovni inštitut - Institut za suvremene društvene i političke studije osnovan je u lipnju 1991. godine u Ljubljani kao nastavak djelovanja Gibanja za kulturu mira i nenasilja iz osamdesetih godina, u kojemu su sudjelovali prvi direktor Marko Hren, Vlasta Jalušič, Tonči Kuzmanić, Rastko Močnik i drugi. Suradnja osnivača Instituta i aktivistica i aktivista iz Hrvatske započela je još 1986. godine, u vrijeme zajedničkih akcija zagovaranja mirovnih politika, zaustavljanja izgradnje nuklearnih elektrana u Jugoslaviji i podrškom prigovaračima savjesti.

Među najveća postignuća Mirovnog inštituta ubraja se uspješno zagovaranje prava 25.671 građana izbrisanih 1992. godine iz registra stalnog prebivališta. Tek je tužba Europskom sudu za ljudska prava donijela obvezujuću presudu. Ti su ljudi godinama, neki još i danas, živjeli bez ikakvih dokumenata, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, mogućnosti legalnog zaposlenja, školovanja ili izlaska iz države, u stalnom strahu od policije i deportacije.

Rad Mirovnog inštituta ga neprestano dovodi u sukob s vladinim institucijama. Vrlo nesigurna financijska podrška i prijetnja preuzimanjem prostora u kojem rade, ozbiljne su poteškoće s kojima se nose.

Mirovni inštitut bio je i ostao inspiracija, oslonac, izvor i podrška svima nama koji smo odabrali mirovni rad, nenasilje i ljudska prava kao temelj svoga življenja i djelovanja. Ovo priznanje naše je veliko HVALA.

Priznanje posvećujemo preminulom suosnivaču Mirovnog inštituta Tončiju Kuzmaniću.

Priznanje je dodijeljeno sa posthumno.

Za kreativan, mudar i ustrajan aktivizam, koji je pridonio boljitku društva i koji inspirira i ohrabruje na nove načine borbe za pravedniju budućnost - ProBudiJednakost.

Melanija Mešić pripadnica je romske nacionalne manjine, koja ruši predrasude. Upisala je Splitsko sveučilište što je bio prvi takav slučaj u Splitu. Učila je korejski jezik, bavila se plesom. Glumila je u kazališnoj predstavi POGLEDAJME, koja progovara o problemima s kojima se susreću pripadnici romske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Posvetila se izradi video sadržaja na društvenim mrežama, kojima je otvorila vrata važnim temama - borbi za ravnopravnost i borbi protiv govora mržnje. U raznim je medijima ponosno isticala svoj identitet te poticala mlade Romkinje i Rome, ali i sve mlade, koje društvo stavlja na marginu, da čine isto.

Melanijin profil na društvenoj mreži TikTok imao je preko 67.000 pratitelja, a njene je objave više od 1.500.000, uglavnom mladih osoba, označilo sa sviđa mi se. Iskazivala je mnogo strpljenja za one koji misle drukčije od nje. S napadima i teškoćama, kao i sa svojom bolesti, nosila se dostojanstveno, s dozom humora i s neizmjernom pozitivnošću. Nažalost, borbu s leukemijom Melanija je izgubila 6. kolovoza 2021. godine u 26 godini života.

Melanijin prerani odlazak ostavio je ogromnu prazninu. No njen aktivizam i ideje temelji su na kojima možemo graditi i razvijati pravednije društvo – njezina vjera da je bolje sutra moguće za svakoga, sažeta je u maksimi prema kojoj je i živjela #ProBudiJednakost.

Ovo priznanje njeguje uspomenu na Melaniju i osnažuje svijest o onom što nam je ostavila u nasljeđe. Veliko joj HVALA!

Kojom su uspješno povezale stručno i građansko zalaganje koje je rezultiralo uvođenjem školskog obroka djeci u svim osnovnim školama Hrvatske. Doprinos je to zdravlju i razvoju sve djece, a pridonosi jednakosti i socijalnoj uključenost te izbjegavanju stigmatizacije siromašne i djece u riziku od siromaštva.

Nositeljice inicijative su četiri izvanredne profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu, izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, izv. prof. dr. sc. Ivani Dobrotić, izv. prof. dr. sc. Marijani Kletečki Radović i izv. prof. dr. sc. Antoniji Petričušić.

Na akciju su potaknute istraživanjima koja su provele, a koja pokazuju da svako peto dijete u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a gotovo 14000 djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći živi u dubokom siromaštvu. Utvrđene su značajne poteškoće roditelja u osiguravanju primjerene prehrane djece iz tih ranjivih grupacija, posebno teško je u jednoroditeljskim obiteljima, obiteljima s troje ili više djece te u urbanim sredinama.

Članice Inicijative odlučile su adresirati te probleme. Na temelju dodatno prikupljenih podataka kontinuirano su kroz dvije godine ustrajno zagovarale i apelirale na Vladu RH i resorna ministarstva da na sustavan način riješe pitanje školske prehrane koja treba uključivati svako dijete. Pravo svakog djeteta na obrok su identificirale kao potrebu i kao preduvjet za ostvarivanje drugih temeljnih prava djece, njihovo dostojanstvo i pravo na obrazovanje. Stoga su svoje djelovanje kroz inicijativu usmjerile ka osiguravanju univerzalnog i državno financiranog sustava besplatne školske prehrane za svu djecu osnovnih škola. U procesu zagovaranja pokrenule su i peticiju te konstantno informirale javnost o ciljevima i važnosti osiguranja ovog prava.

I uspjele su! Proslavimo! Članicama Inicijative smo zahvalni za njihovu predanost, odlučnost i ustrajnost, za zagovaranje vrijednosti jednakosti i socijalne pravde kao i za primjer kako se znanstvenice i znanstvenici mogu društveno angažirati i svoj akademski rad pretočiti u zagovaranje za pozitivne društvene promjene u korist svih nas. I posebno za inspiraciju koju su dale svojim primjerom, a kojim će na akciju biti ohrabreni oni koji istovremeno osjećaju bol i nemoć zbog nepravdi koje ih se dotiču. Hvala!

Jer su svojim hrabrim mirnim otporom pokazale snagu nenasilnog djelovanja, potaknule široku društvenu solidarnost i pokrenule promjenu.

Iako nemaju iza sebe povijest aktivizma, situacija za koju su se Mirela i Vanja založile itekako ima – radi se o već institucionalizirajućoj nemilosrdnoj moći koja ženama uskraćuje, zakonom osiguranu, zdravstvenu skrb. Unatoč nezamislivoj patnji i ranjivosti Mirela i Vanja pokazale su hrabrost tome se suprotstaviti. Mirelin iskorak u javnost pomogao je mnogim ženama, koje su proživjele slično, osloboditi se srama, poniženja, neisplakane tuge i potisnutog bijesa. One su istupile i zauzele se za sebe. Osim toga, Mirelina i Vanjina odmjerena borba i nenasilan otpor nepravednim i okrutnim postupcima ljudi u institucijama, politici i društvu potaknula je i solidarnost tisuća žena i muškaraca. Na mirnim prosvjedima u devet gradova svjedočili smo oslobađanju godinama nagomilane tuge, tjeskobe, gorčine, razočarenja i osjećaja nemoći zbog načina na koji se politika i hrvatsko društvo „bave", a zdravstvena struka i obrazovni sustav ne bave, pitanjem reproduktivnih prava žena.

Nakon Mirele Čavajde i Vanje Jurić nije više isto – glas žene se čuo i javnost je podržava, institucije su suočene s odgovornošću, pokrenut je proces raščišćavanja i napuštanja nedozvoljene i unapređivanja buduće prakse uz nadilaženje atmosfere straha, isključivosti i mržnje u hrvatskom društvu. Zahvalni smo Mireli i Vanji jer su nas podsjetile da se nada rađa u akciji i pokazale mirotvornu snagu nenasilnog djelovanja. Hvala!

Studentu prava u statusu azilanta (iz Turske) - za uključivo, kreativno, nenasilno zalaganje za integraciju u hrvatsko društvo uz očuvanje vlastitog integriteta što je pokrenulo unaprijeđivanje mogućnosti za visoko školovanje osobama u statusu azila.

U filmu Barbare Matejčić, Semih se opisuje riječima „azilant, student prava, Musliman, radnik". Semih je student prava i demonstrator Katedre za Europsko pravo, član Savjetodavne skupine državljana trećih zemalja i osoba migrantskog porijekla, Vlade Republike Hrvatske, umjetnik je, izvođač u kazališnoj predstavi i biljater u kinu, a mi nadodajemo - borac za ljudska prava, zagovaratelj, kolega, prijatelj.

Kao student treće godine prava, iz Turske u Hrvatsku je došao 2017. na razmjenu, no ovdje je naknadno zatražio azil te ga i dobio nakon šest mjeseci boravka u prihvatnom centru. Odlučio je nastaviti studij, no zbog hrvatske birokracije fakultet je morao upisati od samog početka. Tu započinje i njegova borba za pristup visokom obrazovanju – na koje kao azilant ima zakonsko pravo kao i hrvatski državljani, no koje u praksi ne postoji. U praksi su osobe u statusu azila pri upisima tretirani kao stranci - što znači da moraju plaćati visoke školarine te da se na neke fakultete ne mogu ni upisati jer nema kvota.

Kako bi ukazao na diskriminaciju unutar sustava, Semih je napisao stotine dopisa. No, Semih nije onaj koji samo ukazuje na problem, on konstruktivno i uporno predlaže rješenja. Njegova se proaktivnost isplatila - Ministarstvo je prihvatilo izmjenu pravilnika za stipendiranje, a u planu je i mijenjanje pravilnika o prehrani i stanovanju. Pravni fakultet krenuo je s obnavljanjem njihovog statuta kako bi postao uključiv, s nadom da će i drugi fakulteti slijediti njihov primjer. Njegova borba već sada donosi pomake za sve koji dolaze nakon njega i za dobrobit cijele izbjegličke zajednice.

Danas slavimo Semihovu hrabrost, odvažnost, konstruktivnost i optimizam u borbi kada je i sam diskriminiran zbog svoga statusa. Zahvalni smo za postignuća koja su unaprijedila mogućnosti za školovanje osobama u statusu azila. I jednako smo zahvalni što je svojim djelovanjem pomogao i nama da budemo bolji domaćini. Hvala!

Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2023. dodijeljeno je sa zahvalnošću:

članicama i članovima HRVATSKE UDRUGE ZA MEDIJACIJU za dvadesetogodišnji, entuzijastičan, ustrajan, stručan i mirotvorno kreativan rad na širenju ideje i vizije medijacije. Zahvalni smo za sve one, a ima ih veliki broj, koji su u susretu s članicama i članovima HUM-a, s medijacijom, medijatorima i podukom o medijaciji osnaživani za promjenu perspektive i pogleda na svijet. Za svijet suradnje u kojemu sukob nije samo prijetnja nego i prilika da svima bude bolje i da postanu boljima. HUM nije samo prva medijacijska udruga u Hrvatskoj, već i prva koja je započela s brojnim aktivnostima na podizanju svijesti o važnosti medijacije u kontekstu izvansudskih rješavanja sporova, u svakodnevnom životu grupa i pojedinaca i u zajednici (u školama, sa studentima, predstavnicima lokalnih samouprava i sindikatima). U dvadeset godina postojanja HUM-u je povjerenje poklonilo više stotina sudionika u preko 300 konflikata i čak 2242 polaznica i polaznika obuke za medijatore. HUM je sudjelovao u artikulaciji sva tri zakona o mirenju; organizirao jedanaest Tjedana medijacije tijekom kojih se građankama i građanima nudi pro bono medijacije kako bi im se medijacija približila i učinila dostupnom. Također, to je mjesto prepoznavanja, povezivanja i odavanja priznanja svima koji na različite načine pridonose širenju koncepta i prakse medijacije - HUM je do sada dodijelio čak 83 medijacijske nagrade. Članovi i članice HUM-a kažu za sebe da su HUM-ova obitelj. Ističu kako je njihovo najveće postignuće stvaranje prostora i dragocijenog iskustva gdje sukobljene strane mogu izraziti svoje misli, emocije i perspektivu bez bojazni da će biti osuđivani, ignorirani ili vrednovani i gdje imaju potrebnu podršku da razumiju i povežu se s osobom na drugoj strani jer medijacijom osnažuju za suočavanje sa sukobom na nenasilan i suradnični način. HUM pomaže pojedincima da pronađu svoj glas, nastavnicima da primjene medijatorske vještine s kolegama, učenicima i roditeljima te da poučavaju učenike mirnom rješavanju problema, studentima i volonterima da ovladaju komunikacijskim vještinama, poslovnim partnerima da pronađu svoj razvojni put te obiteljima da pronađu ljubav koju su gajili jedni prema drugima,
ali su to putem zaboravili.

Čestitamo ovoj sjajnoj grupi ljudi! Vrijeme je za proslavu!