Knjiga daje pregled rada i djelovanja mreže organizacija civilnog društva (pokreta) koja je u najtežim ratnim i poratnim godinama visoko držala luču mirotvorstva i nenasilja i polučila značajne rezultate. Knjiga je u svakom slučaju inspiracija za nove generacije da se angažiraju na naporima za eliminaciju nasilja u društvenim konfliktima i za izgrađivanje kulture mira.

KNJIGOCID je plod višegodišnjeg temeljitog istraživanja i dugotrajnog rada Ante Lešaje na dokumentiranju uništavanja, isključivanja knjiga na ćirilici te ideološki nepodobnih djela iz knjižnica u vrijeme rata i poraća  - činjenice koje treba iznijeti na svijetlo dana, one se jednostavno ne smiju zataškati - poradi istine, poradi učenja iz vlastite prošlosti i poradi težnje za drugačijom budućnosti – onom bez straha od međusobnog potiranja. Držimo da KNJIGOCID ima potencijal potaknuti te procese, a zasigurno je prilog raspravi oko interpretacije kulturološke i političke paradigme koja je u osnovi tog i takvih fenomena destrukcije. S druge strane, i ne manje važno, ovdje se otvaraju šira pitanja: kako je i na koji način knjigu moguće pojmiti kao univerzalno dobro, a opet kao nešto čem se povijesno funkcija i status neprestano mijenjaju? Konačno, kako uopće razumjeti gubitak dio kulture i povijesti, koji je iz novo definirane i uspostavljene realnosti naprosto ekstrahiran i zaboravljen?

ZRCALO SJEĆANJA – ispravno pamćenje u nasilnu svijetu, Miroslava Volfa je teološko meditativna knjiga koja nudi promišljanje politike  ispravnoga pamćenja koje otvara prostor opraštanju i pokajanju, odnosno građenju kultura sjećanja koja podržava preobrazbu odnosa od neprijateljstva ka povjerenju. Ispravno pamćenje se, prema autoru, temelji se, na težnji za istinom (govoriti istinito je za kršćane sadržano u zapovijedi ne svjedoči lažno) i suosjećajnosti (pažljivo postupati sa svojim i tuđim ranama). Knjiga je prvenstveno namijenjena vjernicima, kršćanima, no hrabrost govoriti istinito, kao i mudrost te suosjećajnost prema patnji su prirodna nagnuća koja posjeduje svako ljudsko biće (za kršćane/ke slika božanskog karaktera koji je čovjeku darovan). Knjiga Miroslava Volfa sustavno obrazlaže kako ta nagnuća u nama i našim zajednicama oslobađati i odjelotvoriti kako bi, ispravno se sjećajući pretrpljenih ili počinjenih zala,  prekinuli spiralu nasilja i usmjerili se prema izgradnji zajednice (političke i društvene) utemeljene na povjerenju, u kojoj se društvene veze razorene nasiljem, nepravdom i prijevarom obnavljaju. Takva nam je knjiga potrebna.

Priča o Miri i Borisu dvojici prijatelja čiji se putevi razilaze na neočekivane načine, o hrvatskom nacionalnom buđenju u ranim 90ima, putovanjima, duhovnosti, prijateljstvu s neprijateljem, susretima vjera, kultura  običaja, putovanja prema samom sebi. Antiratne poruke su u knjizi prirodne, mnogi ih čitatelj neće takvima nazvati, jer se radi o filozofskoj knjizi koja se, zanimljivo, važnim dijelom događa u Zadru u doba prije i nakon Domovinskog rata. Politike u knjizi nema ali je sama knjiga politična, na mudar i dubok način, nudeći nam naizgled uzgredne uvide u niz tema koje i danas opterećuju hrvatsku sadašnjost: identiteti, etnička pripadnost, pogotovo ako ste ne-Hrvat, odnosi sa Srbima, poslijeratni izazovi branitelja, smisao i motivi životnih odabira, smisao življenja, bijeg od sebe ali i od svoje sredine.

Humana i suptilno provokativna knjiga, suvremena a sve vremenska, koja tabu teme s takvom lakoćom podastire pred hrvatsku javnost da se ona, na sebi svojstven način, nastavlja praviti da to ne primjećuje.

Priznanje „Krunoslav Sukić“ dodijeljeno je Borisu Paveliću za knjigu Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune za izuzetan istraživački, stručni i znanstveni doprinos na području povijesti novinarstva u Hrvatskoj.

Priznanje ide za originalan autorski rad, koji plijeni pažnju iako je analitičan, zanimljiv poput trilera, temeljit gotovo kao enciklopedija. Boris Pavelić je uspio u teškom zadatku, othrvati se da ga količina i atraktivnost materijala nadvlada ali i oduprijeti se izazovu da on izađe kao pobjednik.

Uspio je ruku pod ruku, znalački i ljudski, izvući Feral pred svjetla javnosti i suočiti s njime one koji su ga čitali i voljeli, ali i one koji ga nisu voljeli, a možda najviše one koji ga nisu poznavali.

Knjiga na 700 stranica podrobno opisuje fenomen i djelovanje političko-satiričnog listaFeral Tribune od nastanka davne 1983. kao humorističkog podlistka Nedjeljne Dalmacije pa sve do gašenja samostalnog tjednika 2008. godine. Ovaj poduhvat Borisa Pavelića vidimo kao poticaj i poziv otvaranju rasprava i istraživanja koji su do sada izostajali  - za politologe, sociologe, novinare, povjesničare, istraživače jezika i književnosti te, dakako, za teoretičare i praktičare nenasilnog otpora i nenasilnog društvenog djelovanja. Primjer je iz koga valja učiti o društvenim, političkim, psihološkim učincima oštre, rekli bismo bespoštedne političke satire. Kako je to bila i nakana autora, ovim mu priznanjem želimo u tome dati podršku!

Priznanje ide ovom zborniku povodom urađenom 100. obljetnice rođenja Ivana Supeka jer pridonosi  stvaranju  ozračja  razumijevanja  mirotvorstva,  nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društva.

Štoviše, sam  Zbornik i rad na njemu mirotvorni je poduhvat. Okuplja i potiče na sudjelovanje  u radu na društvenoj pravdi i promjeni nove generacije aktivista, istraživača i mislilaca odlično se nadovezujući na naslijeđe znanstvenog, društvenog i mirotvornog djelovanja akademika Supeka. Značaj buđenja i aktivnog angažmana, kritičke misli i korištenja znanja za rad na pravednijem društvu, u humanističke svrhe, inkorporiran je u širokom spektru tema obrađenih u Zborniku: kritička misao, uloga znanosti, mirovne politike, humanistička arihitektura, pravedna ekonomija, ekonomska demokracija, održivi prirodni i društveni razvoj, ekologija.

„Preživljavati usprkos“ promiče način mišljenja, življenja i djelovanja koji teže zdravim, kvalitetnim, ispunjenim ljudskim životima, odnosima i zajednici. Zbog toga je prepoznajemo kao određeno svjetlo u tmini (Tatajana Gromača o Zborniku). Zbog toga želimo ovim Priznanjem pridonijeti da se to svjetlo, ta svjetla bolje vide!

Opisujući do sitnih detalja poznata nam događanja o kojima imamo jasan vrijednosni, politički i emotivni stav, otkriva nam  se realna stvarnost iza zla na razini simbola.  Ono što mislimo da znamo je skoro ništa i ako stvarno ne želimo da se takvo zlo ikad ponovi - moramo početi misliti.  "Beara" Ivice Đikića nas uči da mislimo,  pokazujući nam posljedice ne-mišljenja. Geneza zla je ono što je Ivica Đikić uspio povezati sa nama samima i našom stvarnošću na način da nam kod čitanja nije zlo ni muka, no čelo nam se mršti, ipak ne od gađenja nego od - konačno - misaonog procesa. Vodeći nas pravcem koji je doveo do genocida u Srebrenici, Đikić oslikava i paralelnu stvarnost koja nije rezultirala takvim zlom. Tamo su neki drugi ljudi  uviđali posljedice i odbijali postati uzrokom. "Beara" nam približava genocid u Srebrenici i ključne krivce i samo to bi bilo dovoljno vrijedno. Ono posebno mirovno u njoj je što se stalno pitamo: Zar stvarno toliko sličimo njemu, svima njima? Ona nam donosi ne 'banalnost zla' Hanne Arendt, naprotiv, no donosi nam dekonstrukciju zla koja nas mora zamisliti do mjere da sami sebi kažemo - moram se promijeniti.

Nasilje  u "Beari" nije ni iskonsko ni strano, ni očigledno izopačeno, ono je posljedica konkretnih činjenja i nečinjenja. Uviđamo da je svako naše nečinjenje velika pomoć nekom budućem zlu, možda i jako velikom.  I to je ono stvarno strašno u ovoj knjizi. No taj je strah kod Đikića mobilizirajući, a ne paralizirajući. Nakon što pročitate Bearu možete čak odabrati da njenu skrivenu poruku ignorirate, no kad tad ćete primjetiti da razmišljate o uzročnosti i proizvodnji slijedećeg rata i da stalno radite nešto da taj proces ometete. Što jeste definicija  autentičnog mirovnog djelovanja.

Ivica Đikić uputio je pozdrave skupu:....ukazali ste mi veliku čast dodjelom nagrade koja nosi ime po Krunoslavu Sukiću, čovjeku koji je samoprijegorno čuvao žeravu mira dok su mnogi ili većina na tu žeravu nasrtali šmrkovima i kantama punim vode. Zahvalan što ste me uvrštenjem među dobitnike ove nagrade uvrstili u društvo ljudi koji su u područjima svog djelovanja nastavili Sukićevu mirotvnu i humanu misiju. 

Nada Glad, radijska i novinarka Novog Lista autorica je, prema riječima  sumještana, jedne od najvažnijih knjiga za Gorski Kotar. Dokument vremena i prostora kojim dominira život i rad Franje Starčevića ovjekovječenog za buduće generacije: "Bio je filozof i psiholog, a ostavio je trag i u književnosti, medijima i društvenom radu. On nije bio jedan čovjek, odživio je nekoliko života, pokrenuo niz projekata i zalagao se za stvari za koje bismo se svi morali boriti. No, nije bilo hrabrih da ga prate" .

U šestogodišnjem radu, prema želji pokojnog Franje, nastala je ova knjiga, velike  vrijednosti za hrvatsko društvo,  posebice za promociju mira. Kroz biografiju, dnevnik i korespondenciju, opisani su između ostalog, pregovori između etnički hrvatskog i srpskog stanovništva u Jasenku i Delnicama koje su rezultirale očuvanjem mira i nepodizanju međuetničkih tenzija u Gorskom Kotaru. Na tragu tog rada, Franjo Starčević osniva Školu mira u Mrkoplju koja među prvima, a nadalje kroz cijelo desetljeće, na ljetnim školama okuplja djecu iz svih republika bivše Jugoslavije.

Knjiga je opsežan i iscrpan izvor - kako za one koji se žele informirati, tako i za one koji na ovom primjeru žele nastaviti razvijati aktivnosti i materijale mirovnog obrazovanja ili ponijeti motiv i inspiraciju za razvoj mirovnih politika. Djelo Franje Starčevića je raritet, oaza povezana sa zajednicom, mirovna iznimka u vremenima i prostorima rata, bogatstvo koje se tek ima otkrivati. Djelo Nade Glad temeljit je prikaz, dosad nepostojeće svjetlo na iznimnu osobu koje nam ne daje samo nepoznate informacije ili puku nadu, već nas i tjera da se zapitamo: Znamo li stvarno kolika je snaga jednog čovjeka?  I Nada i Franjo sjajni su primjeri za reviziju vlastitog neznanja.

Bez zajedničkog rada vjerski ili nevjerski argumenti nisu argumenti nego ideologija  

Vjera u dijalog uređena su i tiskana predavanja i razgovori vođeni na tribinama “Religija i javnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci” 2014./2015. godine. Cilj tribina bio je propitati mjesto i ulogu religijskog argumenta u javnoj sferi” te “ponuditi drugačija gledišta (…) u odnosu na stavove koji prevladavaju u hrvatskom javnom prostoru“. Odabrane su teme o kojima se u hrvatskom društvu žustro raspravlja, a u tim se raspravama često uvode i religijska stajališta ili na njih imaju značajan utjecaj - teme homoseksualnosti, pobačaja i položaja žena u društvu, nacionalizma i jačanja ekstremističkih tendencija te odnosa katoličanstva i društvenoekonomske pravednosti. Gosti predavnja i tribina uvijek su bili i članovi Katoličke crkve kako bi se čuli stavovi koji ne dovode u pitanje sržna uvjerenja katolika. Okupiti na javni razgovor oko ovih tema, raditi to na dijaloški način i sakupiti i objaviti intervjue, predavanja i razgovore kao trajne izvore nadahnuća na promišljanje vlastitih stavova i boljeg razumijevanja stajališta onih s kojima se ne slažemo – razlog je za odati priznanje i upozoriti na knjigu koja stvara prostor istinskog društvenog dijaloga.

No, ovaj poduhvat nadmašuje knjigu jer je, ujedno, primjer kada i kako istinski dijalog postaje mogućim i što mu je svrha. Tim su putem išli urednici ove knjige kada su je pripremali, radili i uvodili u javni prostor, Nebojša Zelić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog Sveučilišta u Rijeci i Zoran Grozdanov, docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju. Svoj petogodišnji put zaključuju povratkom na uvid o tome da zapravo u našem javnom prostoru vjerničkog argumenta uopće nema, tek pozivanje na kršćanski identitet, ali i o postojanju „zajedničkog tla“ koje ne dijeli nego obavezuje! „Ideja pravednosti i slobode zajedničke su i humanističkom ateizmu i kršćanskoj vjeri. Bez zajedničkog ostvarivnja pravednih odnosa i doprinosa slobodnog života pojedinca, lišenoga sputanostima isključivih kolektivnih identiteta, uopće ne možemo ni započeti govoriti o vjerskim  ili nevjerskim argumentima kao dodatnoj ili čak sržnoj vrijednosti postojećim raspravama. Bez takvoga zajedničkog rada vjerski ili nevjerski argumenti nisu argumenti nego ideologija“.

Zahvalni smo i oduševljeni jer knjiga, autori razgovora i sami urednici na svjetlo dana „izvlače“ gotovo nevidljivu, ali prisutnu stvarnost – raditi  zajedno – prvo to! Danas slavimo upravo to – zajedničke napore i poduhvate u izgradnji miroljubivijeg društva! Hvala vam!

Neispričane priče demistificiraju rat i mir, državu i društvo, sadašnjost i prošlost demonstrirajući ono najvažnije u mirovnom pristupu – istinsko zanimanje za čovjeka, brigu za osobu u svoj njenoj složenosti, ljubav prema ljudima uključujući i čitatelja/icu.

Podarena nam je knjiga koja nas za ruku vodi dok ju čitamo naizgled izgubljenim svjetovima umjetnosti koja je uvijek otpor sili, slobodi koja uvijek ima svoju cijenu, ljudskim vrlinama koje nikad nisu izgubljene ali mogu biti izgurane kao i naša sposobnost da ih vidimo. Knjiga koja nosi nadu, dajući čitatelju osjećaj važnosti djeleći s njim neprekinuti niz intimnih i javnih sličica, od kratkih poput viralnih poruka do pravih gustih priča koje sve zajedno čine bogat humani mirovni roman.

Neispričane priče nas podsjećaju da teme mira ne mogu biti izdvojene od samog života. U njoj nema gorčine, niskosti, naznaka podmuklosti, ni mrvice simpatije prema zlu, nasilja niti u naznakama dok pripovijeda i o tome. Zato je mirovna, jer nas uči, poučava, njeguje nas, hrani, poručuje nam da kako nas god život tretirao možemo to prihvatiti i ostati baš zato veliki.

Rajko Grlić nudi nam umijeće , vještinu gledanja, spoznavanja, stvaranja, življenja, nikad izdignut nad drugim, istovremeno blag, temeljit, uvijek začuđen beskonačnošću situacija, životom samim.

Neispričane priče seciraju, nude uvide, otkrivaju tajne, povezuju ljude i događaje, ukazuju na zlo, ukazuju kako dobro nije to samo po sebi nego tek ako sadrži istinsko zanimanje za drugoga.

Neispričane priče su izgledom i sadržajem knjiga kao rođendanska torta koja crvenom bojom svojih korica te vadičepom na naslovnici asocira na vino, vjerojatno istarsko. Ona je sve to, bogata sastojcima, začinima, zrncima koja poput chili paprike nisu nimalo ni bezazlena ni mala, opija i opušta, odčepljuje prije svega, naslage, puteve, ljudske kanale začepljene oportunizmom, nacionalizmom, mediokritetstvom, zloćom, površnošću i ispraznosti.

Neispričane priče su uspjele ono što rijetkima uspjeva, spojiti mnogo toga naizgled proturječnoga, kratki izričaj sjećanje, informaciju, lekciju, lakoću čitanja, sms izričaj, roman, težinu ljudske beskarakternosti, neobaveznost i enciklopedistiku. Bar su dva razloga za to, pisac ima mnogo toga reći, voli ljude i život i zna tu ljubav prenijeti na nas. Mi ćemo ju osjetiti no različito ćemo ju nazvati, zanimljivost, anegdotalnost, drama, suspense, mudrost, blagost.

Život je puno više od mira, rata, svih mogućih odrednica koje čovjek može smisliti, on je velika pozornica priča ispričanih, neispričanih, to saznanje je utjeha ako mu se otvorimo.

Napisana kao leksikon filmskih pojmova, knjiga poput kakvog filmskog noža otvara pogled na desetljeća pa i stoljeća iza nas. Dok ju ne doživljavamo kao povijesnu ona nas vodi sa sobom, drži za ruku, ona brine o nama.

Bijelo na crno, najnovije djelo uglednog povjesničara i publicista Hrvoja Klasića, zbirka je kolumni koje je u jednogodišnjem razdoblju (od svibnja 2018. do veljače 2019.) i tjednom ritmu pisao za portal Net.hr. Knjiga zrcali crno-bijelu polarizaciju Hrvatske, s agresivnim nadiranjem isključivosti i crnog mrzilačkog spektra. Svojim znanstvenim kapacitetom, neortodoksnim, ali argumentiranim stavom prema povijesnim činjenicama te britkim i živim spisateljskim stilom, Klasić je ispisao svojevrsni dnevnik našeg balkanskog apsurdistana, društvenu i političku kroniku društva koje sve brže tone u živo blato nastalo od raspada regula, institucija i morala. Ne vidimo malicioznost ili netrpeljivosi, nego iznimnu preciznost i zabrinutost kojom autor ukazuje na retrogradne trendove u Hrvatskoj. On neumorno demaskira svaku farizejsku domoljubnu zavjesu, palu preko neskrivenog grabeža. Mudro prokazuje demontaže demokratskih procesa, bijedu političarskih opsjena i urušavanje ljudskosti. Jasno se obračunava s revizionističkim navalama na antifašističku tradiciju Hrvatske. Koncentrirano i strpljivo osuđuje ideje prelakiravanja povijesti kojima se fašističkoj ideologiji pere obraz. Pokazujući koliko su takve ideje opasne, ne samo kao platforma pogroma i progona, nego i kao prostor svakodnevne netrpeljivosti, Klasić ustrajno poziva na međusobno uvažavanje i izmjenu tolerancija.

Zahvalni smo autoru za ovo štivo koje ima potencijal pobuditi propitivanje savjesti nas građana i našega društva; koje poziva slijediti misiju istraživanja povijesti radi dosezanja istine i radi  sadašnjosti, a za bolju budućnost. Hvala.

Ova knjiga fotografijom, pričama pojedinaca, narativima zajednica i degradiranih čitavih ekosustava vodi u smo srce klimatske krize - ispunjava nas tugom, ali i nadom u pozitivnu promjenu koja leži u ljudima.

Knjiga „Stories from the Front Lines of Climate Change – 1 °C Rising“, pisana na engleskom jeziku, rezultat je dugogodišnjeg požrtvovnog rada, koji je autora, s fotoaparatom u rukama, odveo na gotovo sve kontinente, kako bi bilježio slike i priče s prve linije rastuće klimatske krize. Njegove iznimne fotografije svjedoče o svoj dubini klimatske krize te njenim posljedicama. One nas, u kombinaciji s brižljivo prikupljenim tekstualnim svjedočanstvima i intervjuima, vode u samo srce krize. Na njima se izmjenjuju priče pojedinaca, narativi zajednica, degradacija čitavih ekosustava, od prašuma i oceanskih otočja do našeg neposrednog susjedstva. Knjiga je sastavljena kao svjedočanstvo velikih gubitaka i njihovih posljedica koje se događaju pred našim očima. Autor pri tome naglašava potrebu za revitalizacijom urođenih nam narativa o našim neraskidivim vezama s okolišem, narativa koje brižljivo čuvaju tradicionalne zajednice, a koji su dobrim dijelom zaboravljeni u suvremenim društvima ucijenjenim umjetno stvorenim imperativima, koje nameće prevladavajuća socio-ekonomska paradigma.

Ova knjiga nije priča o znanstvenim i tehnološkim rješenjima, koja se suočavaju s još uvijek rastućim emisijama stakleničkih plinova i, posljedično, rastućoj temperaturi i svim prirodnim simptomima klimatske krize. Priča je to koja na prvu liniju dovodi ljude i društvene pokrete, kako tradicionalne, tako i one koji izrastaju unutar suvremenog društva, a koji svojim upornim i požrtvovnim radom, čuvaju upravo taj utišani narativ o neraskidivim prirodnim vezama, svetosti zemlje, jedinstvu i, naposljetku, solidarnosti. Knjiga je to čije nas listanje ispunjava tugom za izgubljenim i onim što pred našim očima nestaje, ali i nadom u pozitivnu promjenu, kojoj vodi snaga zajedničkog i solidarnog djelovanja, razmjene iskustava i znanja, osluškivanja priča ispisanih u pijesku ispiranom morskim valovima, šaptom govorenih vjetrom.

Hvala Luki, za tugu koja nas neće shrvati, već oplemeniti i osnažiti za suosjećanje, solidarnost i akciju!

Ova knjigu izaziva nelagodu, ali je dragocjen prilog i putokaz za daljnja istraživanja i tematiziranja prešućenih dijelova vlastite povijesti nužnih za procese koje dovode do suočavanja s prošlošću, a time i do toliko potrebnoga pomirenja. Ova knjiga pomaže tražiti odgovore na pitanja koja ne bi trebala ostati samo retorička: „Što nam se to dogodilo, i kako je moguće da nam se to dogodilo?“.

Monografiju Iza sedam logora: od zločina kulture do kulture zločina objavio je forumZFD 2018. godine. Tekst monografije napisao je Viktor Ivančić, fotografije je snimio Hrvoje Polan, a Nemanja Stjepanović je napisao „Kulturologorski vodič“ na samome kraju knjige.

U knjizi se tematiziraju, fotografiraju i analiziraju slučajevi prostora masovnih egzekucija u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu od 1991. do 1995. godine, u prostorima domova kulture u gradovima i selima. Ti prostori, kako će i autori navesti, izabrani su za mjesta masovnih egzekucija iz vrlo pragmatičnih razloga – naime, bila su to, uglavnom, jedina mjesta koja su imala potreban prostor da se u njima smjesti, pa zatim i muči te pogubljuje veći broj ljudi. No, uz taj, mogli bismo reći, prozaičan razlog da bi o njemu bila napisana ova programatska monografija, autor Viktor Ivančić u svojemu tekstu polazi od analize kulture koja je pripremala rat, pa i mučenja na području bivše Jugoslavije. Iz te perspektive, domovi u kojima se odvijala kulturna djelatnost predstavljali su samo logički nastavak rata na drugom području – području jezika i kulture koja je, kako će autor sjajno primijetiti, u te četiri države, Srbiji, BiH,   Hrvatskoj i Kosovu, funkcionirala i gradila se na načelu „vrta“ – iskorjenjivanja svega onoga što predstavlja korov, bilo da se radi o nepoćudnom pismu, jeziku, knjigama ili autorima.

Ovo djelo kod čitatelja izaziva veliku nelagodu, jer na svjetlo javnosti izvlači događaje, procese i činjenice koje su nam se događale pred očima, ali ih nismo željeli, htjeli ili nismo ih bili opremljeni vidjeti i na njih reagirati. Primjeri takve nelagode koja se odigravala pred očima građana izazivaju primjeri mučenja u splitskoj luci Lora, smještenoj u samome centru grada ili u domu kulture u Palama, smještenima usred (naseljenog) stambenog naselja. Spominjemo samo ova dva slučaja, iako svi navedeni u knjizi posve upućuju na našu šutnju i okretanje glave, ukoliko bi netko pomislio i rekao: „Nisam znao.“ Negiranje još traje: svi prostori u kojima su se vršila mučenja onih „Drugih“ do dan danas nisu obilježeni nikakvim spomenom na te događaje. Naprotiv, mnogi od njih su obilježeni znamenjima u slavu mučitelja.

Autorima smo zahvalni za hrabrost da tematiziraju bolne, a prešućivane teme o zločinima koji su počinjeni u ime vlastitoga naroda ili vladajuće politike. Njih nije moguće zaobići i zato je važno tražiti, napipavati načine koji će omogućiti da se s njima suočimo i ostavimo ih iza sebe kako bismo zakoračili prema toliko potrebnom pomirenju sa sobom i s drugima. Ova je knjiga putokaz; hvala!

Novo djelo Ivane Bodrožić, roman „Sinovi, kćeri“ neraskidivim jedinstvom umjetničkog i društvenog angažmana osiguralo si je počasno među međašima naše literature. Umjetničko je to ostvarenje na kojem zaista možemo graditi budućnost. Hrabra i minuciozna odiseja u poharana srca onih koji su u bešćutnom društvu marginalizirani. Ili trpe izravni prezir i brutalno nasilje radi svoje spolne, rasne, obrazovne ili ekonomske različitosti. Napisavši „Sinove, kćeri“ Ivana Bodrožić odvažila se bez zadrške zaroniti u nutrinu fragilnih, drukčijih, slabijih i manjinskih. Onih kojima je arogantno diskriminacijsko društvo oduzelo svaku šansu za slobodom. Bilo onu unutar njih samih, bilo onu u korelaciji s vanjskim svijetom.

Autorica s iznimnom koncentracijom i nadahnućem, virtuozno, prati pripovjedački trio. Dubokim osjećanjem i prepoznavanjem vapaja bližnjeg u njima, izvanredno oblikuje egzistenciju Lucije, Doriana i Majke. Pritom savršeno spretno izmičući bilo kakvom crno-bijelom pojednostavljivanju. Ili nametanju jednostranih odgovora. Nijedno od njih troje nije zavrijedilo životariti u transgeneracijskom lancu predrasuda i zaostalog patrijarhata kakav u drugoj dekadi 21. stoljeća još uvijek caruje Hrvatskom.

„Sinovi, kćeri“ Ivane Bodrožić izvanserijsko je djelo koje nadrasta otisak umjetnosti i postaje dokument o preživljavanju.

„Gdje je nestao Kir“ Elvisa Bošnjaka prvorazredna je lekcija etike i estetike. Hrvatska u srpnju 2021. nije obilježila pretužnu tridesetu godišnjicu likvidacije Josipa Reihla-Kira, osječkog šefa policije koji je u paklu ljeta '91. vjerovao u mir i nesebično mirio sukobljene barikade Hrvata i Srba. Srećom, postoje umjetnici poput Elvisa Bošnjaka koji brišu društvene mrlje i pročišćavaju naše nade do katarze. Fascinantnim autorskim poštenjem i umijećem Bošnjak je upisao Kira u trajnu memoriju.

Bošnjakovi jednostavni, a veličanstveni stvaralački potezi efikasno pročišćuju mračne temelje društva. Ili kako to Elvis kaže: „Nepodnošljivu stvarnost ne možemo promijeniti ali joj možemo pomoći da poprimi bar minimalan ljudski oblik...“ Poznati splitski glumac i dramatičar napisao je moćan roman kojim je na čudesan način uronio u sudbinu jednog utopijskog letača na putu do zvijezda i slobode. Bošnjak na intimistički, gotovo poetski način oblikuje priču o zločincu i žrtvi, o likvidatoru i likvidiranom, ne upadajući u crno-bijele uskogrudnosti. Nego pristupajući i Kiru i njegovom ubojici s pozicije običnih ljudi bačenih u žrvanj bratoubilačkog rata. Bačenih u tragičan apsurd izbora između pojedinačnih identiteta i bezdušnih masovnih svrstavanja u bezlične gomile.

Za knjigu ANTISEMITIZAM U HRVATSKOJ OD SREDNJEGA VIJEKA DO DANAS, Zagreb: Fraktura, 2022.

Autor je knjigu posvetio članovima vlastite obitelji (njih 18 na broju), koji su stradali u Holokaustu. No, pisana je akribijom prokušanog istraživača, angažirano protiv ksenofobije i uvijek dokumentirano. S punom sviješću „da će biti ljutih reakcija javnosti", autor i ovim radom ustrajno odabire borbu za povijesnu istinu, a protiv revizionizma, kao važan dio strategije za očuvanje mira u svijetu i za očuvanje postignutog stupnja svijesti o ljudskim pravima kao temelju suvremene civilizacije i demokracije. Upravo su to polazišta ove knjige, uz humanistički apel prema kozmopolitskom promišljanju i djelovanju.

„Rasizam je također epidemija! " uzvikivali su nedavno prosvjednici u Beču, a antisemitizam je jedan od njegovih najstrašnijih i najrasprostranjenijih pojavnih oblika. Diskriminacijske tendencije i omraze spram neke manjine više govore o sredini koja ih prakticira, nego li o prezrenoj i ugroženoj manjini, u ovom slučaju o Židovima.

Zato Goldstein korak po korak prolazi kroz hrvatsku povijest i bilježi animozitete naspram vječitih tuđinaca, Ahasvera, koji su u srednjem vijeku tek sporadično doticali naše krajeve. Od početka židovske emancipacije, u podunavskoj carevini za Josipa II. , ti su doticaji učestaliji i složeniji. Revolucionarne 1848. godine Židovi su, barem deklarativno, dobili neka prava, a nakon 1860. postupno su stjecali i građansku ravnopravnost. U Hrvatskoj je taj proces bio dodatno usporen činjenicom da su se Židovi uglavnom služili njemačkim i mađarskim jezikom, od kojih su Hrvati zazirali u svojim nastojanjima prema nacionalnoj emancipaciji. Zanimljivi su osvrti na stavove prema Židovima vodećih hrvatskih političara (Ante Starčević, J. J. Strossmayer), na prikaze židovskih likova u književnim djelima s početka 19. Stoljeća kao i na pojedine novinske afere. Povijesna razdoblja bliža našem vremenu: Prvi svjetski rat, Kraljevina SHS, NDH, socijalistička Jugoslavija i samostalna Hrvatska izrastaju u zasebna poglavlja, koja ispunjavaju najveći dio knjige. U posljednjem odjeljku, „Antisemitizam u Hrvatskoj kao članici Europske unije" autor svjedoči da mu kritički odnos prema nacionalnoj povijesti i zalaganje za toleranciju nisu donijeli priznanje, nego upravo suprotno – brojne neugodnosti i agresivno neprijateljstvo.

Priznanjem iskazujemo zahvalnost Ivi Goldsteinu za ovu vrijednu knjigu i za njegovo ustrajno istraživanje povijesti židovskog naroda kojim pridonosi otporu protiv rasizma u svim njegovim oblicima.

Za zbirku haiku poezije Noćni jasmin/Night Jasmine, Stajer-graf, 2022, na kojoj su, kao na mirovnom poduhvatu međusobnog razumijevanja, surađivali muškarci i žene iz različitih krajeva svijeta i kultura (Hrvatske, …..i Japana). Ova poezija je blagotvorna jer vraća u svijest povezanost čovjeka i prirode – da ta povezanost postoji, da je važna, život sam i u naizgled potpunoj razjedinjenosti ratom, patnjama izbjeglica, klimatskim promjenama, smrću - i kako je u njoj dobro, mirno i radosno.

noćni jasmin –
njena procvala duša nosi vodu
izbjeglici
razmišljajući o ratu -
zarobljen u bodljikavoj žici
leptir

Hvala Gorane!

Priznanje “Krunoslav Sukić” KNJIGA GODINE 2022./2023. sa zahvalnošću uručujemo:

IGORU BELEŠU za roman LISTANJE KUPUSA, Zagreb: HENA COM, 2023.

Listanje kupusa je ponajbolji antiratni i mirovni roman napisan u posljednjih nekoliko godina na našem području. Autor, glasom jedanestogodišnjaka i glasom družine djece, pokazuje što je bit patnje, tuge i užasa rata – gubitak onog što je u nevino doba odrastanja jedino važno: ljubav, škola, raspust i prijateljstvo. Prijateljstvo prije svega, koje, unatoč svim zbivanjima u ondašnjem Borovu, protagonisti romana žele zadržati pod svaku cijenu. Čitatelj će osjetiti romantiku i nepretencioznu nostalgiju, potom nevjericu koja se prema kraju romana prelijeva na patnju, užas i tugu. Autor nas kroz priču vodi klasičnim pripovijedanjem i kratkim epizodama s puno dijaloga, ritmom u kojem nema vremena za dosadu. Radnja romana smještena je u prve dane Domovinskog rata, a u središtu pažnje su četiri jedanaestogodišnja dječaka i jedna djevojčica iz nimalo sretnih, disfunkcionalnih (alkoholizam, nasilje, nevjera..) obitelji. To, kao i životna dob, ali i neke manjkavosti u izgledu zbog kojih ih vršnjaci ismijavaju, približila ih je jedne drugima pa osnivaju i tajnu skupinu nazvavši je An družina te nastoje kroz svoje igre i sklonost prema stripovima nadići sve muke koje prate njihovo odrastanje u Borovu. Pritom im je nebitna nacionalnost pa ni sami ne znaju da su Nikolina, Zoran i Bojan Hrvati, a Goran i Dragan Srbi. Ono što ih tog kasnog proljeća ‘91. godine iznimno zanima je zašto je u njihovim razredima sve više praznih stolica... Roman progovara autentično, jednostavnim jezikom i lišen je osuđujućih elemenata ili zauzimanja strana koje bi se moglo očekivati što zbog osobnih iskustava autora, što zbog iskustava čitatelja koji su u vrijeme ratnih stradavanja Vukovara, Borova, Hrvatske u cijelosti
ili susjedne nam Bosne i Hercegovine bili djeca, mladi ili odrasli ljudi, prognanici ili dionici sukobljenih strana. Time knjiga otvara prostor, kako kaže i sam autor, čitavoj generaciji danas sredovječnih ljudi čija su djetinjstva bila naprasno prekinuta iz njima potpuno apstraktnih razloga, da propitaju procese vlastitog sazrijevanja i pokušaju razumjeti vlastitu ulogu u cijelom tom »kupusu«. Što je bio i autorov intrinzični poticaj. Mirotvorna poruka i potencijal romana Listanje kupusa razlog su što ga očekujemo na popisu
školske literature i druge preporučene literature, kako za djecu i mlade tako i za odrasle
čitatelje.

Našoj Nagradi daje dodatni sjaj. Zahvalni smo za svaku od 376 stranica.

Priznanje “Krunoslav Sukić” KNJIGA GODINE 2022./2023. sa zahvalnošću uručujemo

RADI RADOVANOVIĆU za roman SMEH POD VEŠALIMA, Zagreb, Kruzak, 2022.

Roman Smeh pod vešalima cijenimo kao povijesni dokument i sliku rata srpskog društva ispričan na način da do čitatelja, i iz Srbije, može doprijeti : „ sve što su želeli da NE ZNAJU o ratu na Kosovu“. No, knjiga jasno, gotovo potresno, nameće paralelu: što trebamo znati o ratu i društvima u ratu, bilo da promišljamo prošle ili gledamo eskalaciju nasilja u drugim aktualnim ratovima. Možemo se složiti da je rat zlo, ali važno je osvijestiti kako različiti motivi, namjere i interesi utječu na postavljanje granica između dobra i zla u ratu koje ne dijele samo narod nego i inteligenciju, političare, diplomate, mirovne aktiviste, novinare... Knjiga unutar općeg okvira raspada Druge Jugoslavije tematizira „srpsko – svetski rat“ 1999. kada Srbija „konačno, izaziva i prisiljava SAD i NATO na vojnu intervenciju“ istovremeno, dok još traje bombardiranje, Miloševićev režim pokušava dovršiti etničko čišćenje Kosova. Autor je, kao dopisnik Radija Slobodna Evropa, izvještavao o ratu. Trideset godina kasnije napisao je knjigu o tom ratu slažući kockice osobnih saznanja, proživljenog i ponovno
promišljenog vlastitog iskustva ratnog dopisnika uz vremensku distancu koja uključuje i autorovu interpretaciju učinaka rata na aktualnu političku i društvenu zbilju u Srbiji. Oslanja se na podatke o teškim zločinima i opsegu stradanja na Kosovu koji su postali dostupni javnosti zahvaljujući istraživanju ljudskih gubitaka i prikupljanju osobnih priča koje je proveo Fond za humanitarno pravo ili su se našle tek u optužnicama i suđenju Slobodanu Miloševiću i generalima Vojske Jugoslavije i MUP-a Republike Srpske. Autor pišući knjigu formira i izgovara svoj pogled na rat i na sliku srpskog društva tijekom rata, on podsjeća ljude na ono što nisu željeli znati o ratu i poziva ih da o tome razmisle. U tome uspijeva, knjiga je privukla pažnju šire javnosti. Objavljena je na srpskom, albanskom i hrvatskom jeziku. Ovim Priznanjem želimo autoru, Radi Radovanoviću, pokazati da cijenimo što je, kao odgovoran pojedinac, učinio ono što je mogao.

Kako suštinske promjene počinju od odgovornog pojedinaca, uvjereni smo da će ova knjiga upravo tome dati svoj doprinos!

Velika hvala!

Prvo Priznanje "Krunoslav Sukić" KNJIGA DESETLJEĆA iz područja mirotvorstva, nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društva dodijeljeno je 2011.g. Slavku Goldsteinu za knjigu: 

„41 Godina koja se vraća“ , Novi Liber 2007.g. 

Slavko Goldstein u knjizi trezveno i smireno pokušava iznaći korijene zla i objasniti mlađim generacijama koliko nesnošljivost može uzrokovati odnosno donijeti nova zla. Stoga se referira i na rat u Hrvatskoj devedesetih, dajući jedan od najboljih pregleda hrvatsko-srpskih odnosa na primjeru dva sela (Prkosa i Banskog Kovačevca). Knjiga je doživjela dva izdanja, bila feljtonizirana i bila prikazana u više navrata u zemlji i inozemstvu, ubrzo izlazi englesko i srpsko izdanje.  

Slavko Goldstein je preminuo u svojoj devedestoj godini života, 13. 9. 2017.g. 

Njegov odlazak u prvi čas izaziva osjećaj tjeskobe - kako bez njega u ovom svijetu ovako zagušenom uzavrelom isključivošću?! Valja se, zato, podsjetiti kako, i kada fizički odu, blagotvornost izvire iz života dobrih ljudi, svjedoka vremena, trajno i obilno. Preko onih koji su ih susreli i susreću posredstvom njihove ostavštine. Na to valja pokušati "ugoditi" svoje srce, a svoje živote s takvima poput života Slavka Goldsteina.

Za knjigu „Život u Limbu – knjiga ožiljaka“

Za knjigu vođenu empatijom koja, ostavljajući iza sebe raseljene i opustošene duše,  otvara nadu da ćemo se pričama poput kninske ili vukovarske moći i htjeti baviti kao što su to učinili Rašković i Čoko. I na taj način stvoriti preduvjete boljeg i pravednijeg društva.

„Jedino što je u Kninu naraslo u posljednjih 25 godina je gradsko groblje“ – gorka je, potresna i realna tvrdnja neimenovanog Kninjanina, građanina zarobljenog u limbu između zamrznute prošlosti i neizvjesne budućnosti. Ovom tužnom izjavom, kao nekim epitafom, otvara se „Život u limbu: knjiga ožiljaka“ Slavena Raškovića i Igora Čoke, objavljena u proljeće 2020., u izdanju beogradske podružnice njemačkog Foruma Zivilier Friedensdienst. Obimom mala, „Život u limbu“ je prevažna veličanstvena knjiga, snažno nabijena stvarnim i metaforičkim lekcijama o ljudskosti i neljudskosti, o humanosti i zvjerstvima ili otrovu ravnodušja. „Život u limbu“ čudesni je memorijski otisak slike i pisma kojim se kazuje priča o jednom gradu osuđenom da bude grad-kenotaf (kako bi to rekao mudri neimar Bogdan Bogdanović) i da odumre kao okamina tranzicijskih stranputica.

Autentičnim, gotovo pankerskim rebelijanskim stilom, Rašković tekstom a Čoko fotografijama, stvorili su knjigu vođenu empatijom. „Život u limbu“ progovara o distopijskim kolosijecima jedne sredine u kojoj preko noći susjed radi susjedu o glavi, prebrojavaju se nepoćudna krvna zrnca a banalnost zla postaje svakodnevica. Autori se odrješitim rezovima bave anatomijom mitologije kojom se u ovih trideset godina od Knina i s hrvatske i sa srpske strane naizmjence oblikovala prijestolnica nacionalističkog virusa ludila koja je završavala u zločinima, mržnji i progonima. Ostavljajući iza sebe raseljene i opustošene duše „Život u limbu“ otvara nadu da ćemo se pričama poput kninske ili vukovarske moći i htjeti baviti kao što su to učinili Rašković i Čoko. I na taj način stvoriti preduvjete boljeg i pravednijeg društva. Neka ovo Priznanje bude makar vjetrić u leđa knjizi, autorima i procesima! 

Za knjigu „Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“

koja iz, ponajprije, politološke perspektive obrazlaže i kritizira razloge koji i danas onemogućavaju istinsko suočavanje s prošlošću, koja na činjenicama utemeljuje protutežu dominantnim narativima i na taj način znanstvenoj i zainteresiranoj javnosti, ali i širem društvu, omogućuje uvide u potpuniju sliku o našoj nedavnoj prošlosti od one partikularne i time otvara perspektive za život u društvu koje ne dijeli na Nas i Druge.

Nema rata koji nije uspostavljao mitove. Iza svake destrukcije slijedi pokušaj balansa. Dejan Jović tome pruža otpor kao znanstvenik, ali i kao čovjek i građanin. U svojoj knjizi analitički spretno i sasvim prohodno gradi kritiku mitova kojima se htjelo disciplinirati novo građanstvo nove zemlje.

Svojim znanstvenim kapacitetima, s eruptivnom publicističkom strašću u izvedbi i željeznom hrabrošću u obrani argumenata, Dejan Jović je ispisao djelo ozbiljnog autorskog integriteta i visokih moralnih dosega koji se uklapaju u najstrože svjetske standarde dokumentarističkog političko-povijesnog žanra. Imaju sve poželjne sastojke non ficton bestselera: uzbudljivu naraciju, epski zamah temeljen na analizama individualnih sudbina te obilje riskantnog i istraživačkog traganja (koncentrirano praćenog naučnim faktima) za tajnama brze proizvodnje historije i njenog organskog parazita – politike. Briljantan Jovićev stil, lišen svakog suhoparnog dociranja, prepun erudicije i neutažive žeđi za očuvanjem historiografske misli, čini knjigu „Rat i mit“ nezaobilaznim  rudnikom za sve daljnje istraživače kojima je povijest zanat i misija.

Pojava „Rata i mita“ na javnoj sceni Hrvatske je prvorazredan događaj, knjiga koja bi mogla i morala biti tretirana kao jedna od temeljnih postaja ove zemlje, ukoliko ikada želi dospjeti u modernitet. Ona sadržajno demaskira histeriju koja je na našim prostorima nasilno zamijenila historiju. Pronicljivo, hrabro i energično, Jović analizira pogubno mitotvorstvo organski vezano za kult rata koje je ugrađeno u temelje Hrvatske. Za račune gole moći, društvene elite Hrvatske neprekidno u ovih tridesetak godina ne prestaju varirati dogmu o Domovinskom ratu kao jedinom i nedodirljivom zalogu postanka ove države. Dejan Jović jedan je od onih istaknutih pojedinaca koji se ne boji dići glas protiv takvog nazdanog i toksičnog jednoumlja.

Knjiga je ovo desetljeća sasvim izvjesno ne samo u Hrvatskoj nego i u svim post-jugoslavenskim zemljama.  Dobro je da je imamo!