Postavlja se pitanje - TKO su ti ljudi mirotvorci? Mirovni aktivisti. Koje danas slavimo. Ili možda točnije – počinjemo ih javno priznavati u Hrvatskoj. Jer dosad nismo. Trebam reći par riječi o Kruni, čovjeku čije ime nosi ova nagrada. Kako i što poručiti nekim ljudima koji ne znaju, mladima, onima koji dolaze bilo iz sutrašnjeg vremena ili iz nekog ne- mirovnjačkog prostora.

Što to znači kad kažemo da ova nagrada nosi ime Krunoslav Sukić? Osnivač Centra za mir?

Aktivist koji se dosljedno zalagao za zaštitu i promociju ljudskih prava? Prigovarač savjesti?

Filozof?

Profesor, aktivist, humanist?

Nemojte me krivo shvatiti kad komentiram sve to s: Irelevantno

Ispravka navoda – shvatite me kako želite i hoćete.

Naljutite se. Budimo svoji.

Jer nas to približava Kruni.

Zar hoćemo reći da je recept ovaj: Osnujte mirovnu organizaciju koja se bavi i ljudskim pravima a sve to još i nenasilno. Neka ta organizacija izraste u nešto stvarno veliko i vrijedno. Neka taj rast bude prirodan ali ne i lak. Radite neumorno i dosljedno, educirajte sebe i druge, razmišljajte.

I?

I što?

Tada postajete velikan čije će se ime štovati, bar među onima koji znaju štovati prave vrijednosti?

Ne postajete.

Pljesak vam dužim i dajem vam ga. Ali treba još nešto. Da ne bude zabune – svakako jeste velikani time što tako živite i radite. U svijetu kakvom danas živimo to je i više nego izuzetno postignuće.

Ali da bi vaše ime davalo sjaj nagradi, dodatni sjaj nekim drugim velikim ljudima, ne mogu vam dati recept za to. Svi recepti kojih se mogu sjetiti su banalni. Oni zvuče smisleno ali su lišeni bitka. Ne valjaju.

Mogu vam reći zašto sam se ja divio Kruni. Zašto je ova nagrada sjajnija nego što mnogi od nas to vide. zašto sam sklon povjerovati da nam ga je Bog uzeo jer mu je Kruno trebao za neki viši smisao, koji mi možda danas i ovdje tek pokušavamo počinjati dokučiti. Pred šest godina intervjuirao sam tridesetak ljudi na temu suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj. Iznimni ljudi, liderice i lideri civilne scene ali i šire. Pametni, hrabri, educirani, elokventni.

Od svih tih intervjua, najviše me se dojmio intervju s Krunom. Dragim kolegom. Prijateljem. Sjećam se da sam zinuo kao malo dijete slušajući ga. „Dakle, nedvojbeno je da imamo potrebu, mnogi od nas, uključujući i mene osobno, da se s tom prošlošću suočimo na način koji bi bio nov ili možda više od tog suočivanja s prošlošću da to suočivanje bude javno jer ja se na način koji je moj vlastit mogu svakodnevno sam u sebi suočiti. Ono što ja imam problem što se moj način suočivanja s prošlošću kosi sa onim koji se samorazumjeva kao neupitan, kao nacionalno korektan, nacionalno afirmativan. Ja imam osjećaj da je problem sa onima čija je priča osebujna, vlastita, i koji onda pritom mnogo ne mare hoće li ta priča se uklapati u neke zadane obrasce kolektivnih sjećanja i kolektivnih suočivanja. Dosta tih ideologijom i vladajućim političkim konjukturama osiguranim, nametnutim obrascima suočivanja s prošlošću. Rekao bi da je ta potreba kudikamo prisutnija na onome što zovemo razinama društvenosti za razliku od razine koju možemo zvati političkim razinama ili razinama države. Mislim da je tu najveći problem. Mi smo nacija u razumjevanju a nasuprot proširenom samorazumjevanju zapravo vrlo mlada nacija ili, u jednoj varijanti koja zvuči bolnije za nacionalni ponos, mi smo zakašnjela nacija. Tako da bojim se da suočivanje s prošlošću koje bi trebalo biti sadržajno realistično, dakle vidjeti sebe kao pojedinca, skupinu, obitelj, porodicu i sebe realistično. To je problematičnije upravo stoga što smo u tolikoj mjeri odvezani po diktatu nacionalne povijesti.„ (po transkriptu Intervjua 17.2. 2003. rađenog za QPSW)

Mi danas ovdje vjerojatno – uostalom to smo tako i nazvali, proklamirali, obznanili – slavimo aktivistice i aktiviste, ljudskih prava, izgradnje mira, mirovne edukacije, sindikalne, studentske, nenasilne akcije i koje sve nazive i etikete koristimo. Neću proturječiti tome. No neću se ni složiti.

Jer ako bi samo o tome bila riječ, niti bi ova nagrada imala naročitog smisla, niti bi ga imao naš sav rad, niti bi obraz naš čist pred Krunom bio.

Jer Kruno – iako jeste bio sve to što upravo pobrojah – bio je nešto drugo. Bio je Čistač. Neumorni Čistač. Nasmijani. Vrhunski. Neprepoznat, naravno, no to ga nije smetalo. Čistač onih staza koje sve nas povezuju sa Smislom. Netko će reći s Bogom, netko će reći sa Svjetlom, netko će reći s Transcedentnim. Ja znam samo da su to staze koje nas vode do Tamo Gdje Znaju Sve o Nama, a mi ne znamo ništa o njima.

Kruno je bio briljantan Čistač. A te staze ne samo da su skrivene nego ih svi mi stalno prekrivamo hrpama smeća, besmisla i nesmisla i nasilja, praznih riječi i ne značenja, pretvaranja, licemjerstva, arogancije, lažnim idolima, nepotrebnim svačim.

Kruno je bio jedan od onih koji su našu vezu sa Smislom održavali stalno, neumorno, s radošću.

Kao uostalom i svi nominirani za nagradu koja nosi njegovo ime. Kao da vidim ogromnu nevidljivu ruku i kažiprst koji je uperen u sve nominirane ove godine. Nevidljiv naravno jer nije pristojno pokazivati prstom u ljude.

A mi danas upiremo prst u Zdenku, Jaroslava, Anu i Otta, Nezavisnu Studentsku Inicijativu. Upiremo prst i u Ladislava kojega smo ove godine odabrali kao prvog u nizu prepoznatih Čistača.

I ja sam danas sretan, jako sretan. Ispunjen. Jer vidim svog prijatelja kako nas gleda i nasmiješen je. Dugo nam je trebalo ali počinjemo.

Vidim ples raznobojnih reflektora koji danas razigrano prelaze po svim našim slavljenicima danas.

Prepoznajem te reflektore jer su Kruninih ruku djelo.

Prvi je Rezistentnost. To vam znači da u Svijetu nevladinih udruga danas više nema nikoga tko nije blizak s projektima, projektnim prijedlozima, ciljevima, planovima, strategijama, metodologijama, korisnicima, očekivanim rezultatima i koječim.

A Kruno nije bio blizak. Nije. Bio je loš u svijetu projekata, organizacijskog razvoja i koječega. Bio je loš, da. Kao što je i sokol loš u trčanju. Pa nam nikome ne pada na pamet da kažemo za sokola da loše trči. A trči loše. Kruno je bio jedna od zadnjih nada naših četiri generacija – jedan od rijetkih Čistača ili Mirotvoraca ako hoćete koji se nije dao ukalupiti. Nije. Možemo li danas to prepoznati konačno kao snagu?

Drugi je Prisutnost. To je onaj koji oslikava moment kad je Kruno na sastanku. Na tom je sastanku i mnogo kolegica njegovih, aktivistica, žena. I još jedan muškarac, recimo da je političar, nije važno, na primjer. I u jednom trenutku Kruno kaže tom gospodinu:„Molim Vas da se prestanete samo meni obraćati. Imam dojam da sam ja za Vas jedini osim vas na ovom sastanku. Molim Vas obraćajte se i mojim kolegicama.“

Treći je Čistač, pod krinkom Zafrkanta koju mnogi vide kao masku Provokatora. To je kad Kruno na velikom sastanku mirovnjakinja i mirovnjaka iz Hrvatske počne govoriti srpski. Da, srpski. Iz čista mira. Bude tu i smijeha naravno i nelagode i zbunjenosti. A Kruno priča srpski. I prestane uskoro jer shvaća da smo mi svi daleko iza njega. Kaže. „Tako dugo nisam pričao srpski.“ I poruku nam je prenio. Nismo slobodni. Nismo, a pretvaramo se da smo slobodniji nego što jesmo. I sami se zatvaramo. Ne trebaju nam vanjske prisile.

Četvrti je Svečani, samo Krunin i moj, kada nas dvojica u pidžamama do sitnih jutarnjih sati, gledajući kroz prozor kuće prijateljice Margarete snijegom prekriveni praznični Stockholm i veseleći se što jednu isto ovakvu ali malo drugačiju veliku nagradu dobivaju baš naše Katarina i Vesna, mi razglabamo o svemu i svačemu. Ili ne. Kad bolje razmislim ne baš o svemu i svačemu. Sve se oko Smisla, Života, Mira i Nemira vrtilo. Hm.

Sami bacamo štošta na staze koje nas vode do Smisla.

Zato sam ja danas ispunjen jer sam s Čistačima i Čistačicama. Vrhunskim.

Jer me Kruno doveo danas da upoznam konačno velikog Jaroslava, zagrlim neumornu Zdenku, ponosno vam kažem da sam i obožavatelj i prijatelj Ane i Otta i da mi je lakše živjeti u zemlji u kojoj postoji ovakva Nezavisna Studentska Inicijativa.

I da još pamtim svoju patnju, muku i znoj kada me Ladislav u Pakracu 1993 na radionici tjerao da napišem svoje dobre osobine, kvalitete.

A to nam je svima tako teško nije li?

Priznati da

Najveći naš strah nije da smo nedorasli.

Najveći naš strah je da smo moćni preko svake mjere.

Svjetlo naše a ne tama naša

Je ono čega se bojimo najviše.

Hvala vam svima Čistačice i Čistači, prijateljice i prijatelji ne samo meni jako važnog Centra za mir, svima vama danas ovdje Kruni u čast okupljenima. Danas vidim neke staze. Mnogo jasnije. Zbog vas. A treba mi to ovih dana, vjerujte. Svima nam treba, zato nam je ova nagrada jako važna.

Što reći na temu »Kruno Sukić: Prilike za suočivanje s prošlošću« a da taj izrijek bude autentičan? Ili, još problematičnije, spram čega da taj izrijek bude autentičan? Leži li izvor te autentičnosti, ali i obaveza na autentičnost, prilikom izricanja nekih riječi na ovu stvar u nekom meni, u nekim nama ili u nekom Kruni Sukiću?

Što to uopće jest autentičnost? I važnije, jer je svakako mojoj/našoj/vašoj svakodnevnici bliže, kako biti da bi se autentično (kao biće) bilo? Počeo sam ovo kratko svoje izlaganje ovim teškim, ali bitnim, pitanjem o autentičnosti zato što mi se čini... istinitije, zato jer osjećam da pisanje Krune Sukića isijava jednim osobitim imperativom autentičnosti. Moguće je da je moje iščitavanje riječi Krune Sukića utjecano čitanjem Martina Heideggera i njegovim promišljanjem autentičnosti, ali to je ono što ja trenutno osjećam. Moguće je da ću istu stvar za neko vrijeme osjećati i poimati drugačije - ali, sada, ne mogu reći drugačije doli imperativ autentičnosti.

I ta riječ imperativ, naredbodavnost i prisilnost samog izraza - zvuči i osjeća se, vjerujem da ćete se složiti, vrlo uznemiravajućem. Kao da izraz imperativ ne pristaje niti uz Krunu Sukića, niti uz svečanost dodjele ove Nagrade, nagrade za mir.

Kako to može biti ujedno: mir i imperativ? Pokušat ću ocrtati kako ja to u ovom trenutku (a zapravo sinoć dok sam ovo pisao i prošlih dana i tjedana dok sam o pisanju Krunoslava Sukića razmišljao, i razgovarao s Katarinom) vidim. Ne vidim taj imperativ autentičnosti kao srodan zapovijednom načinu u našemu jeziku, još manje srodnim najpoznatijem među imperativima, onom kategoričkom imperativu Immanuela Kanta koji kaže: Djeluj svagda tako da maksima tvoje volje može postati općim zakonom za sve ljude. Nema u njegovom pisanju niti naredbodavnosti jezičkog izraza, niti kategorijalnosti redukcionističke Kantove etike - naprosto, tamo nema niti moraliziranja, niti kakvog nasilja neke druge vrste. Nema u tom pisanju niti prilike za nasilje.

U onemogućavanju nasilja, u tome ja osjećam i vidim imperativ autentičnosti Krune Sukića. Ne kao: NE DOPUSTI NASILJE! niti SUZBIJAJ NASILJE!, ponajmanje NENASILNO DJELUJ!

Nipošto na taj način...

Kaže Kruno Sukić u intervjuu koji je dostupan na web stranici Nagrade sljedeće (a moram priznati da je bilo teško odabrati citat - jer, svaki odabir je osobni odabir, svoje isticanje tuđega, prilika za iskorištavanje, prilika za učitavanje) : »Tako bi suočivanje s prošlošću trebalo biti sadržajno realistično, dakle vidjeti sebe kao pojedinca, skupinu, obitelj, porodicu i sebe realistično (...) Ta šansa koju povezujem sa samom potrebom suočivanja s prošlošću je da je riječ o emancipatorskom ili oslobodilačkom potencijalu suočivanja s prošlošću u smislu da to suočivanje širi za sada, po meni, isuviše reducirani prostor viđenja, vizura onoga što se nama u prošlosti događalo.« Kako sad, pak, ovdje naći imperativ? Mislim da u onom njegovom vidjeti sebe, u onom širiti reducirani prostor viđenja onoga što se nama u prošlosti događalo. Taj imperativ, kako ga ja vidim, nije imperativ koji živi u riječi, u iskazu, u diskurzu - makar se na njih nužno reflektirao - on je takav da živi u djelovanju, živi u praksi koja nije puko ponašanje jer nije automatizirana. Ono (djelovanje) ne može nikada biti automatizirano jer automatizaciji ne podliježe svijest s kojom ono jest.

Mislim/vidim/osjećam - koje god od to troje, a najsretnije svo troje ujedno - da je imperativ autentičnosti zapravo imperativ borbe za autentičnost. Polako bih trebao završiti, pa i zaključiti: Prema onome kako ja to u ovom trenu vidim, suočivanje ne može biti, bar ne tako izrečeno, ono hoće svagda biti suočivati se. Ni prošlost, ne može biti završena - jer nije završena - s njome kao historijom i s njezinim, kao povijesnim, refleksijama na stvarnost oko nas, na nas same. Tamo, u stalnom suočivanju vidim priliku da se bude autentično.

Više od dvadeset godina Krunoslav Sukić bio je jedna od nezaobilaznih, vodećih osobnosti civilne scene u našem društvu. Po struci profesor filozofije i književnosti, nakon završenog studija prvo je radio kao novinar i pisao sjajne filmske kritike u Glasu Slavonije, a potom kao srednjoškolski profesor u Belome Manastiru. Ono po čemu ćemo ga, međutim, dugo pamtiti, njegov je doprinos mirotvorstvu, antiratnoj kampanji i predanost zauzimanju zaštiti i promociji ljudskih prava.

U jeku najžešće agresije na Osijek i istočnu Slavoniju, dakle u vrijeme naših najvećih nacionalnih, političkih i uopće društvenih frustracija, Kruno Sukić ostao je pribran i išao protiv struje, povišenih strasti ishitrenih reakcija svjestan njihovih dalekosežnih posljedica. S malom skupinom istomišljenika osmislio je i krajem 1991. godine osnovao Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, pokazujući cijelom civiliziranom svijetu da smo i u okolnostima najteže nacionalne ugroze u stanju djelovati razumno, nenasilno i časno. Da više nije ništa uradio – a jest – bilo bi to dovoljno da ga se svrsta među naše najznačajnije sugrađane.

Jer, kada su mnogi novokomponirani domoljubi materijalno i politički profitirali na iznenada probuđenoj nacionalnoj svijesti, Kruno Sukić – koji je na montiranom političkom procesu u bivšem socijalističkom režimu proglašen nacionalistom i izbačen s posla te stavljen pod nadzor tadašnje Službe državne sigurnosti – smatrao je nečasnim pozivati se na osobnu životnu kalvariju i naplaćivati vlastitu žrtvu. Umjesto toga, u tim tragičnim (po)ratnim godinama, nesebično je i iskreno pomagao svima kojima je pomoć bila potrebna.

Za razliku od brojnih razvikanih političara koji su to samo verbalno manifestirali, njemu je istinski bilo stalo do javnog i općeg dobra. Kritički je upozoravao na brojne društvene nepravde, kojih je i sam bio žrtva, ali gospodstven po duhu i po ponašanju, nikada ništa nije tražio za sebe. Bio je čovjek enciklopedijskog znanja, za naše vrijeme nepojmljivo pošten. Valjda upravo stoga što je bio takav, završio je gurnut na društvenu marginu. Zapravo, teško je shvatljivo da se naša, u biti mala i siromašna zajednica, s tako nepodnošljivom lakoćom odriče najboljih među nama.

Kruno na tu marginu nije pristajao; pružao je otpor političkom nasilju i društvenoj nepravdi, ali ta intelektualna pobuna išla je isključivo njemu na štetu. To je na koncu i životom platio, u naponu intelektualne snage u 56. godini, doslovce na marginama grada kojem je dao najbolji dio sebe. I to u naletu grube sile kakvoj se, metaforički, suprotstavljao većim dijelom svoga kratkog života.

Bez sumnje, najviše će nedostajati svojim najmilijima, supruzi Franki i kćerki Tonki, a mnogi će tek shvatiti koliko je bila privilegija poznavati ga i družiti se s njim.


Krunoslav Sukić (56) poginuo je u petak predvečer, oko 18:30 sati, pod kotačima teretnog vlaka na željezničkom mostu u Osijeku.

Još uvijek se jasno sjećam jesenjeg poslijepodneva '96. kada sam te upoznala u Gundulićevoj 34. Tvoj srdačan pristup koji je uključivao cijeloga tebe da bi predstavio sebe i Centar, te upoznao što više mene, bio je presudan da steknem povjerenje prema Centru za mir. Dala sam otkaz i za nekoliko dana počela raditi u Centru.

Razgovor s tobom, u danima kada smo radili rame uz rame, nikada nije bio površan. Čak i kada smo govorili o načinu pripreme kave ili čaja, prolazili smo kroz svijet različitih kultura, prisjećali se različitih ljudi, načina, običaja… Uvijek bih samo učila iz tvoje bogate riznice znanja.

Danas, kada vidim jabuke, sjetim se kako si ih rezao i dijelio sa svima nama. I zadnja jabuka bila je svima na raspolaganju.

Najviše ću se sjećati tvoga stava prema zaštiti čovjeka. Uporno si i smjelo zagovarao da nam je važno program zvati ZAŠTITA i promocija ljudskih prava, a ne Promocija i zaštita kako je netko već formalno imenovao. Govorio si: „Ne može nam promocija biti važnija od zaštite pojedinca i ljudi“. Svoj stav provodio si u praksi. Ti si uvijek našao vrijeme da čuješ čovjeka u potrebi, ali i tražio načine da pomogneš, odgovoriš na potrebu…

U tvojoj blizini osjećala sam se posve mirno i sigurno gdjegod smo bili. Tvoja sama pojava unosila je mir.

Na deložaciji, koja je bila bolna i neugodna, znao si izgovoriti prave riječi. Obitelji je bilo lakše jer su naišli na suosjećanje.

U sudnici si sjeo tamo gdje se nitko nije usudio, bliže svjedoku, vadeći svoj notes koji je uvijek bio pri ruci. Pružao si podršku svjedoku bez zaštite.

Na uličnim akcijama pristupao si svakom čovjeku, jednako djetetu i starcu, podsjećajući sve nas ostale da je svaka osoba vrijedna pažnje i poštovanja.

Tebi, profesoru filozofije i književnosti, tebi, jednome od prvih i najvećih ljudskopravaških i mirovnjačkih aktivista u ovim krajevima, nikada nije bilo „ispod časti“ stajati na hladnoći i prikupljati potpise, dijeliti mirovne poruke, praviti otiske ruku u znak protesta protiv oružanih sukoba u Iraku… Kada je građanski aktivizam u pitanju, ništa tebi nije bilo teško, a svaki posao radio si predano i posvećeno, bolje od svih nas.
Govorio si za sebe da si ateista, kasnije agnostik… međutim, razgovor s tobom o Bogu i vjerovanju uvijek je bio dubok i temeljit, pun pitanja i bez predrasuda ili strahova. Imali smo istog miljenika, apostola Pavla. Divio si se pravim, autentičnim vjernicima i uvijek si rado slušao i čitao njihove poruke i propovjedi. Upravo si mi to rekao i kada smo se rastali u petak. Bio si zadovoljan što završava tvoj radni dan i s radošću si iščekivao vikend.

Svjesna sam, dragi kolega, da si ti tekstove dugo radio, važući svaku riječ, svaki poredak u rečenici, brinući da daje duboku i jasnu poruku. Znam da bi i ovaj moj doradio kako treba…

Ali jednako tako znam da si ti prihvaćao svakoga od nas bez skrivenih namjera da nas ispravljaš ili navodiš da razmišljamo kao ti.

Hvala ti, dragi Kruno, što si bio dijelom moga života! Hvala Ti, dragi Bože, što si mi pokazao pravog mirovnjaka.

Mnogi izvikani političari i javne osobe vrlo dobro su se plasirali u novo-nadošlim vremenima – mijenjajući svoje ploče kako vjetar puše; naši bi narodi rekli: „ljudi za sva vremena“. No, moralni kriteriji, pravda, ljudskost, poštenje i civiliziranost u mnogim takvim „karijerama“ su bili po strani tj. podvrgavani „vjetru koji puše“. U ta ista vremena mnogo je sudbina dobrih ljudi koje pravda i civiliziranost nisu prepoznali na vrijeme - unatoč njihovoj moralnosti, poštenju, pravdoljubivosti i javnom djelovanju.

Osječanin - profesor Krunoslav Sukić gotovo dva desetljeća bio je jedna od vodećih osoba građanske scene u slavonsko-baranjskoj regiji pa i šire. Po struci profesor filozofije i književnosti, nakon završenog studija radio je kao novinar u „Glasu Slavonije“, a potom kao profesor filozofije u Belom Manastiru.

U jeku najžešće ratne agresije na Osijek i istočnu Slavoniju, u vrijeme teških društvenih, političkih i nacionalnih frustracija, Kruno Sukić ostao je trezven djelujući protivno povišenim strastima; svjestan dalekosežnih posljedica mržnje - s malom skupinom istomišljenika krajem 1991. godine osnovao je Centar za mir, nenasilje i ljudska prava - pokazujući da smo i u okolnostima najteže nacionalne nedaće u stanju djelovati razumno, nenasilno i časno. Kako je napisao osječki publicist i profesor filozofije Jaroslav Pecnik: „..da Kruno više nije ništa uradio – a jeste – bilo bi to dovoljno da ga se svrsta među naše najznačajnije sugrađane“.

Ono po čemu ćemo dugo pamtiti Krunu je njegov doprinos mirotvorstvu, antiratnoj kampanji i predanom zalaganju za ljudska prava; kada su mnogi novokomponirani domoljubi materijalno i politički profitirali na svojoj iznenada probuđenoj nacionalnoj svijesti, Kruno Sukić – koji je u bivšem socijalističkom režimu izrežirano proglašen hrvatskim nacionalistom i izbačen s posla te stavljen pod nadzor tadašnje Službe državne sigurnosti – smatrao je nečasnim pozivati se na svoju životnu kalvariju i naplaćivati vlastitu žrtvu. Umjesto toga, u tim tragičnim (po)ratnim godinama, pošteno je djelovao u civilnom društvu; kritički je javno upozoravao na brojne društvene nepravde, kojih je i sam bio žrtva; Kruno je sve te godine bio bez stalnog zaposlenja.

Bio je prigovarač savjesti – zalažući se za civilno služenje vojnog roka, svoj građanski doprinos sigurnosti zajednice i građenju mira davao je nenasilnim zalaganjem za pozitivne društvene promjene; o tome je godinama držao predavanja po mjestima širom Slavonije i Baranje, djelovao u Uredu za ljudska prava u Pakracu već drugi dan nakon redarstvene akcije „Bljesak“ i odgovarao mještane Pakraca i okolnih sela od trajnog iseljenja, sastavljao je javne proglase civilnih udruga u pogledu niza nekorektnih poteza vlasti.

Krunoslav Sukić (1952.-2008.) Kako je Jaroslav Pecnik u tekstu In memoriam Krunoslavu Sukiću napisao – „Kruno je bio čovjek enciklopedijskog znanja, za naše vrijeme nepojmljivo pošten. Valjda upravo stoga što je bio takav, završio je gurnut na društvenu marginu; Zapravo, teško je shvatljivo da se naša, u biti mala i siromašna zajednica, s tako nepodnošljivom lakoćom odriče najboljih među nama. Mnogi će tek shvatiti koliko je bila privilegija poznavati Krunoslava Sukuća i družiti se s njim.“