EN

Knjiga daje pregled rada i djelovanja mreže organizacija civilnog društva (pokreta) koja je u najtežim ratnim i poratnim godinama visoko držala luču mirotvorstva i nenasilja i polučila značajne rezultate. Knjiga je u svakom slučaju inspiracija za nove generacije da se angažiraju na naporima za eliminaciju nasilja u društvenim konfliktima i za izgrađivanje kulture mira.

EN

KNJIGOCID je plod višegodišnjeg temeljitog istraživanja i dugotrajnog rada Ante Lešaje na dokumentiranju uništavanja, isključivanja knjiga na ćirilici te ideološki nepodobnih djela iz knjižnica u vrijeme rata i poraća  - činjenice koje treba iznijeti na svijetlo dana, one se jednostavno ne smiju zataškati - poradi istine, poradi učenja iz vlastite prošlosti i poradi težnje za drugačijom budućnosti – onom bez straha od međusobnog potiranja. Držimo da KNJIGOCID ima potencijal potaknuti te procese, a zasigurno je prilog raspravi oko interpretacije kulturološke i političke paradigme koja je u osnovi tog i takvih fenomena destrukcije. S druge strane, i ne manje važno, ovdje se otvaraju šira pitanja: kako je i na koji način knjigu moguće pojmiti kao univerzalno dobro, a opet kao nešto čem se povijesno funkcija i status neprestano mijenjaju? Konačno, kako uopće razumjeti gubitak dio kulture i povijesti, koji je iz novo definirane i uspostavljene realnosti naprosto ekstrahiran i zaboravljen?

EN

ZRCALO SJEĆANJA – ispravno pamćenje u nasilnu svijetu, Miroslava Volfa je teološko meditativna knjiga koja nudi promišljanje politike  ispravnoga pamćenja koje otvara prostor opraštanju i pokajanju, odnosno građenju kultura sjećanja koja podržava preobrazbu odnosa od neprijateljstva ka povjerenju. Ispravno pamćenje se, prema autoru, temelji se, na težnji za istinom (govoriti istinito je za kršćane sadržano u zapovijedi ne svjedoči lažno) i suosjećajnosti (pažljivo postupati sa svojim i tuđim ranama). Knjiga je prvenstveno namijenjena vjernicima, kršćanima, no hrabrost govoriti istinito, kao i mudrost te suosjećajnost prema patnji su prirodna nagnuća koja posjeduje svako ljudsko biće (za kršćane/ke slika božanskog karaktera koji je čovjeku darovan). Knjiga Miroslava Volfa sustavno obrazlaže kako ta nagnuća u nama i našim zajednicama oslobađati i odjelotvoriti kako bi, ispravno se sjećajući pretrpljenih ili počinjenih zala,  prekinuli spiralu nasilja i usmjerili se prema izgradnji zajednice (političke i društvene) utemeljene na povjerenju, u kojoj se društvene veze razorene nasiljem, nepravdom i prijevarom obnavljaju. Takva nam je knjiga potrebna.

EN

Priča o Miri i Borisu dvojici prijatelja čiji se putevi razilaze na neočekivane načine, o hrvatskom nacionalnom buđenju u ranim 90ima, putovanjima, duhovnosti, prijateljstvu s neprijateljem, susretima vjera, kultura  običaja, putovanja prema samom sebi. Antiratne poruke su u knjizi prirodne, mnogi ih čitatelj neće takvima nazvati, jer se radi o filozofskoj knjizi koja se, zanimljivo, važnim dijelom događa u Zadru u doba prije i nakon Domovinskog rata. Politike u knjizi nema ali je sama knjiga politična, na mudar i dubok način, nudeći nam naizgled uzgredne uvide u niz tema koje i danas opterećuju hrvatsku sadašnjost: identiteti, etnička pripadnost, pogotovo ako ste ne-Hrvat, odnosi sa Srbima, poslijeratni izazovi branitelja, smisao i motivi životnih odabira, smisao življenja, bijeg od sebe ali i od svoje sredine.

Humana i suptilno provokativna knjiga, suvremena a sve vremenska, koja tabu teme s takvom lakoćom podastire pred hrvatsku javnost da se ona, na sebi svojstven način, nastavlja praviti da to ne primjećuje.

EN

Priznanje „Krunoslav Sukić“ dodijeljeno je Borisu Paveliću za knjigu Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune za izuzetan istraživački, stručni i znanstveni doprinos na području povijesti novinarstva u Hrvatskoj.

Priznanje ide za originalan autorski rad, koji plijeni pažnju iako je analitičan, zanimljiv poput trilera, temeljit gotovo kao enciklopedija. Boris Pavelić je uspio u teškom zadatku, othrvati se da ga količina i atraktivnost materijala nadvlada ali i oduprijeti se izazovu da on izađe kao pobjednik.

Uspio je ruku pod ruku, znalački i ljudski, izvući Feral pred svjetla javnosti i suočiti s njime one koji su ga čitali i voljeli, ali i one koji ga nisu voljeli, a možda najviše one koji ga nisu poznavali.

Knjiga na 700 stranica podrobno opisuje fenomen i djelovanje političko-satiričnog listaFeral Tribune od nastanka davne 1983. kao humorističkog podlistka Nedjeljne Dalmacije pa sve do gašenja samostalnog tjednika 2008. godine. Ovaj poduhvat Borisa Pavelića vidimo kao poticaj i poziv otvaranju rasprava i istraživanja koji su do sada izostajali  - za politologe, sociologe, novinare, povjesničare, istraživače jezika i književnosti te, dakako, za teoretičare i praktičare nenasilnog otpora i nenasilnog društvenog djelovanja. Primjer je iz koga valja učiti o društvenim, političkim, psihološkim učincima oštre, rekli bismo bespoštedne političke satire. Kako je to bila i nakana autora, ovim mu priznanjem želimo u tome dati podršku!

EN

Priznanje ide ovom zborniku povodom urađenom 100. obljetnice rođenja Ivana Supeka jer pridonosi  stvaranju  ozračja  razumijevanja  mirotvorstva,  nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društva.

Štoviše, sam  Zbornik i rad na njemu mirotvorni je poduhvat. Okuplja i potiče na sudjelovanje  u radu na društvenoj pravdi i promjeni nove generacije aktivista, istraživača i mislilaca odlično se nadovezujući na naslijeđe znanstvenog, društvenog i mirotvornog djelovanja akademika Supeka. Značaj buđenja i aktivnog angažmana, kritičke misli i korištenja znanja za rad na pravednijem društvu, u humanističke svrhe, inkorporiran je u širokom spektru tema obrađenih u Zborniku: kritička misao, uloga znanosti, mirovne politike, humanistička arihitektura, pravedna ekonomija, ekonomska demokracija, održivi prirodni i društveni razvoj, ekologija.

„Preživljavati usprkos“ promiče način mišljenja, življenja i djelovanja koji teže zdravim, kvalitetnim, ispunjenim ljudskim životima, odnosima i zajednici. Zbog toga je prepoznajemo kao određeno svjetlo u tmini (Tatajana Gromača o Zborniku). Zbog toga želimo ovim Priznanjem pridonijeti da se to svjetlo, ta svjetla bolje vide!

EN

Opisujući do sitnih detalja poznata nam događanja o kojima imamo jasan vrijednosni, politički i emotivni stav, otkriva nam  se realna stvarnost iza zla na razini simbola.  Ono što mislimo da znamo je skoro ništa i ako stvarno ne želimo da se takvo zlo ikad ponovi - moramo početi misliti.  "Beara" Ivice Đikića nas uči da mislimo,  pokazujući nam posljedice ne-mišljenja. Geneza zla je ono što je Ivica Đikić uspio povezati sa nama samima i našom stvarnošću na način da nam kod čitanja nije zlo ni muka, no čelo nam se mršti, ipak ne od gađenja nego od - konačno - misaonog procesa. Vodeći nas pravcem koji je doveo do genocida u Srebrenici, Đikić oslikava i paralelnu stvarnost koja nije rezultirala takvim zlom. Tamo su neki drugi ljudi  uviđali posljedice i odbijali postati uzrokom. "Beara" nam približava genocid u Srebrenici i ključne krivce i samo to bi bilo dovoljno vrijedno. Ono posebno mirovno u njoj je što se stalno pitamo: Zar stvarno toliko sličimo njemu, svima njima? Ona nam donosi ne 'banalnost zla' Hanne Arendt, naprotiv, no donosi nam dekonstrukciju zla koja nas mora zamisliti do mjere da sami sebi kažemo - moram se promijeniti.

Nasilje  u "Beari" nije ni iskonsko ni strano, ni očigledno izopačeno, ono je posljedica konkretnih činjenja i nečinjenja. Uviđamo da je svako naše nečinjenje velika pomoć nekom budućem zlu, možda i jako velikom.  I to je ono stvarno strašno u ovoj knjizi. No taj je strah kod Đikića mobilizirajući, a ne paralizirajući. Nakon što pročitate Bearu možete čak odabrati da njenu skrivenu poruku ignorirate, no kad tad ćete primjetiti da razmišljate o uzročnosti i proizvodnji slijedećeg rata i da stalno radite nešto da taj proces ometete. Što jeste definicija  autentičnog mirovnog djelovanja.

Ivica Đikić uputio je pozdrave skupu:....ukazali ste mi veliku čast dodjelom nagrade koja nosi ime po Krunoslavu Sukiću, čovjeku koji je samoprijegorno čuvao žeravu mira dok su mnogi ili većina na tu žeravu nasrtali šmrkovima i kantama punim vode. Zahvalan što ste me uvrštenjem među dobitnike ove nagrade uvrstili u društvo ljudi koji su u područjima svog djelovanja nastavili Sukićevu mirotvnu i humanu misiju. 

EN

Nada Glad, radijska i novinarka Novog Lista autorica je, prema riječima  sumještana, jedne od najvažnijih knjiga za Gorski Kotar. Dokument vremena i prostora kojim dominira život i rad Franje Starčevića ovjekovječenog za buduće generacije: "Bio je filozof i psiholog, a ostavio je trag i u književnosti, medijima i društvenom radu. On nije bio jedan čovjek, odživio je nekoliko života, pokrenuo niz projekata i zalagao se za stvari za koje bismo se svi morali boriti. No, nije bilo hrabrih da ga prate" .

U šestogodišnjem radu, prema želji pokojnog Franje, nastala je ova knjiga, velike  vrijednosti za hrvatsko društvo,  posebice za promociju mira. Kroz biografiju, dnevnik i korespondenciju, opisani su između ostalog, pregovori između etnički hrvatskog i srpskog stanovništva u Jasenku i Delnicama koje su rezultirale očuvanjem mira i nepodizanju međuetničkih tenzija u Gorskom Kotaru. Na tragu tog rada, Franjo Starčević osniva Školu mira u Mrkoplju koja među prvima, a nadalje kroz cijelo desetljeće, na ljetnim školama okuplja djecu iz svih republika bivše Jugoslavije.

Knjiga je opsežan i iscrpan izvor - kako za one koji se žele informirati, tako i za one koji na ovom primjeru žele nastaviti razvijati aktivnosti i materijale mirovnog obrazovanja ili ponijeti motiv i inspiraciju za razvoj mirovnih politika. Djelo Franje Starčevića je raritet, oaza povezana sa zajednicom, mirovna iznimka u vremenima i prostorima rata, bogatstvo koje se tek ima otkrivati. Djelo Nade Glad temeljit je prikaz, dosad nepostojeće svjetlo na iznimnu osobu koje nam ne daje samo nepoznate informacije ili puku nadu, već nas i tjera da se zapitamo: Znamo li stvarno kolika je snaga jednog čovjeka?  I Nada i Franjo sjajni su primjeri za reviziju vlastitog neznanja.

EN

Bez zajedničkog rada vjerski ili nevjerski argumenti nisu argumenti nego ideologija  

Vjera u dijalog uređena su i tiskana predavanja i razgovori vođeni na tribinama “Religija i javnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci” 2014./2015. godine. Cilj tribina bio je propitati mjesto i ulogu religijskog argumenta u javnoj sferi” te “ponuditi drugačija gledišta (…) u odnosu na stavove koji prevladavaju u hrvatskom javnom prostoru“. Odabrane su teme o kojima se u hrvatskom društvu žustro raspravlja, a u tim se raspravama često uvode i religijska stajališta ili na njih imaju značajan utjecaj - teme homoseksualnosti, pobačaja i položaja žena u društvu, nacionalizma i jačanja ekstremističkih tendencija te odnosa katoličanstva i društvenoekonomske pravednosti. Gosti predavnja i tribina uvijek su bili i članovi Katoličke crkve kako bi se čuli stavovi koji ne dovode u pitanje sržna uvjerenja katolika. Okupiti na javni razgovor oko ovih tema, raditi to na dijaloški način i sakupiti i objaviti intervjue, predavanja i razgovore kao trajne izvore nadahnuća na promišljanje vlastitih stavova i boljeg razumijevanja stajališta onih s kojima se ne slažemo – razlog je za odati priznanje i upozoriti na knjigu koja stvara prostor istinskog društvenog dijaloga.

No, ovaj poduhvat nadmašuje knjigu jer je, ujedno, primjer kada i kako istinski dijalog postaje mogućim i što mu je svrha. Tim su putem išli urednici ove knjige kada su je pripremali, radili i uvodili u javni prostor, Nebojša Zelić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog Sveučilišta u Rijeci i Zoran Grozdanov, docent na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju. Svoj petogodišnji put zaključuju povratkom na uvid o tome da zapravo u našem javnom prostoru vjerničkog argumenta uopće nema, tek pozivanje na kršćanski identitet, ali i o postojanju „zajedničkog tla“ koje ne dijeli nego obavezuje! „Ideja pravednosti i slobode zajedničke su i humanističkom ateizmu i kršćanskoj vjeri. Bez zajedničkog ostvarivnja pravednih odnosa i doprinosa slobodnog života pojedinca, lišenoga sputanostima isključivih kolektivnih identiteta, uopće ne možemo ni započeti govoriti o vjerskim  ili nevjerskim argumentima kao dodatnoj ili čak sržnoj vrijednosti postojećim raspravama. Bez takvoga zajedničkog rada vjerski ili nevjerski argumenti nisu argumenti nego ideologija“.

Zahvalni smo i oduševljeni jer knjiga, autori razgovora i sami urednici na svjetlo dana „izvlače“ gotovo nevidljivu, ali prisutnu stvarnost – raditi  zajedno – prvo to! Danas slavimo upravo to – zajedničke napore i poduhvate u izgradnji miroljubivijeg društva! Hvala vam!

EN

Neispričane priče demistificiraju rat i mir, državu i društvo, sadašnjost i prošlost demonstrirajući ono najvažnije u mirovnom pristupu – istinsko zanimanje za čovjeka, brigu za osobu u svoj njenoj složenosti, ljubav prema ljudima uključujući i čitatelja/icu.

Podarena nam je knjiga koja nas za ruku vodi dok ju čitamo naizgled izgubljenim svjetovima umjetnosti koja je uvijek otpor sili, slobodi koja uvijek ima svoju cijenu, ljudskim vrlinama koje nikad nisu izgubljene ali mogu biti izgurane kao i naša sposobnost da ih vidimo. Knjiga koja nosi nadu, dajući čitatelju osjećaj važnosti djeleći s njim neprekinuti niz intimnih i javnih sličica, od kratkih poput viralnih poruka do pravih gustih priča koje sve zajedno čine bogat humani mirovni roman.

Neispričane priče nas podsjećaju da teme mira ne mogu biti izdvojene od samog života. U njoj nema gorčine, niskosti, naznaka podmuklosti, ni mrvice simpatije prema zlu, nasilja niti u naznakama dok pripovijeda i o tome. Zato je mirovna, jer nas uči, poučava, njeguje nas, hrani, poručuje nam da kako nas god život tretirao možemo to prihvatiti i ostati baš zato veliki.

Rajko Grlić nudi nam umijeće , vještinu gledanja, spoznavanja, stvaranja, življenja, nikad izdignut nad drugim, istovremeno blag, temeljit, uvijek začuđen beskonačnošću situacija, životom samim.

Neispričane priče seciraju, nude uvide, otkrivaju tajne, povezuju ljude i događaje, ukazuju na zlo, ukazuju kako dobro nije to samo po sebi nego tek ako sadrži istinsko zanimanje za drugoga.

Neispričane priče su izgledom i sadržajem knjiga kao rođendanska torta koja crvenom bojom svojih korica te vadičepom na naslovnici asocira na vino, vjerojatno istarsko. Ona je sve to, bogata sastojcima, začinima, zrncima koja poput chili paprike nisu nimalo ni bezazlena ni mala, opija i opušta, odčepljuje prije svega, naslage, puteve, ljudske kanale začepljene oportunizmom, nacionalizmom, mediokritetstvom, zloćom, površnošću i ispraznosti.

Neispričane priče su uspjele ono što rijetkima uspjeva, spojiti mnogo toga naizgled proturječnoga, kratki izričaj sjećanje, informaciju, lekciju, lakoću čitanja, sms izričaj, roman, težinu ljudske beskarakternosti, neobaveznost i enciklopedistiku. Bar su dva razloga za to, pisac ima mnogo toga reći, voli ljude i život i zna tu ljubav prenijeti na nas. Mi ćemo ju osjetiti no različito ćemo ju nazvati, zanimljivost, anegdotalnost, drama, suspense, mudrost, blagost.

Život je puno više od mira, rata, svih mogućih odrednica koje čovjek može smisliti, on je velika pozornica priča ispričanih, neispričanih, to saznanje je utjeha ako mu se otvorimo.

Napisana kao leksikon filmskih pojmova, knjiga poput kakvog filmskog noža otvara pogled na desetljeća pa i stoljeća iza nas. Dok ju ne doživljavamo kao povijesnu ona nas vodi sa sobom, drži za ruku, ona brine o nama.

EN

Bijelo na crno, najnovije djelo uglednog povjesničara i publicista Hrvoja Klasića, zbirka je kolumni koje je u jednogodišnjem razdoblju (od svibnja 2018. do veljače 2019.) i tjednom ritmu pisao za portal Net.hr. Knjiga zrcali crno-bijelu polarizaciju Hrvatske, s agresivnim nadiranjem isključivosti i crnog mrzilačkog spektra. Svojim znanstvenim kapacitetom, neortodoksnim, ali argumentiranim stavom prema povijesnim činjenicama te britkim i živim spisateljskim stilom, Klasić je ispisao svojevrsni dnevnik našeg balkanskog apsurdistana, društvenu i političku kroniku društva koje sve brže tone u živo blato nastalo od raspada regula, institucija i morala. Ne vidimo malicioznost ili netrpeljivosi, nego iznimnu preciznost i zabrinutost kojom autor ukazuje na retrogradne trendove u Hrvatskoj. On neumorno demaskira svaku farizejsku domoljubnu zavjesu, palu preko neskrivenog grabeža. Mudro prokazuje demontaže demokratskih procesa, bijedu političarskih opsjena i urušavanje ljudskosti. Jasno se obračunava s revizionističkim navalama na antifašističku tradiciju Hrvatske. Koncentrirano i strpljivo osuđuje ideje prelakiravanja povijesti kojima se fašističkoj ideologiji pere obraz. Pokazujući koliko su takve ideje opasne, ne samo kao platforma pogroma i progona, nego i kao prostor svakodnevne netrpeljivosti, Klasić ustrajno poziva na međusobno uvažavanje i izmjenu tolerancija.

Zahvalni smo autoru za ovo štivo koje ima potencijal pobuditi propitivanje savjesti nas građana i našega društva; koje poziva slijediti misiju istraživanja povijesti radi dosezanja istine i radi  sadašnjosti, a za bolju budućnost. Hvala.

EN

Ova knjiga fotografijom, pričama pojedinaca, narativima zajednica i degradiranih čitavih ekosustava vodi u smo srce klimatske krize - ispunjava nas tugom, ali i nadom u pozitivnu promjenu koja leži u ljudima.

Knjiga „Stories from the Front Lines of Climate Change – 1 °C Rising“, pisana na engleskom jeziku, rezultat je dugogodišnjeg požrtvovnog rada, koji je autora, s fotoaparatom u rukama, odveo na gotovo sve kontinente, kako bi bilježio slike i priče s prve linije rastuće klimatske krize. Njegove iznimne fotografije svjedoče o svoj dubini klimatske krize te njenim posljedicama. One nas, u kombinaciji s brižljivo prikupljenim tekstualnim svjedočanstvima i intervjuima, vode u samo srce krize. Na njima se izmjenjuju priče pojedinaca, narativi zajednica, degradacija čitavih ekosustava, od prašuma i oceanskih otočja do našeg neposrednog susjedstva. Knjiga je sastavljena kao svjedočanstvo velikih gubitaka i njihovih posljedica koje se događaju pred našim očima. Autor pri tome naglašava potrebu za revitalizacijom urođenih nam narativa o našim neraskidivim vezama s okolišem, narativa koje brižljivo čuvaju tradicionalne zajednice, a koji su dobrim dijelom zaboravljeni u suvremenim društvima ucijenjenim umjetno stvorenim imperativima, koje nameće prevladavajuća socio-ekonomska paradigma.

Ova knjiga nije priča o znanstvenim i tehnološkim rješenjima, koja se suočavaju s još uvijek rastućim emisijama stakleničkih plinova i, posljedično, rastućoj temperaturi i svim prirodnim simptomima klimatske krize. Priča je to koja na prvu liniju dovodi ljude i društvene pokrete, kako tradicionalne, tako i one koji izrastaju unutar suvremenog društva, a koji svojim upornim i požrtvovnim radom, čuvaju upravo taj utišani narativ o neraskidivim prirodnim vezama, svetosti zemlje, jedinstvu i, naposljetku, solidarnosti. Knjiga je to čije nas listanje ispunjava tugom za izgubljenim i onim što pred našim očima nestaje, ali i nadom u pozitivnu promjenu, kojoj vodi snaga zajedničkog i solidarnog djelovanja, razmjene iskustava i znanja, osluškivanja priča ispisanih u pijesku ispiranom morskim valovima, šaptom govorenih vjetrom.

 Hvala Luki, za tugu koja nas neće shrvati, već oplemeniti i osnažiti za suosjećanje, solidarnost i akciju!

EN

Ova knjigu izaziva nelagodu, ali je dragocjen prilog i putokaz za daljnja istraživanja i tematiziranja prešućenih dijelova vlastite povijesti nužnih za procese koje dovode do suočavanja s prošlošću, a time i do toliko potrebnoga pomirenja. Ova knjiga pomaže tražiti odgovore na pitanja koja ne bi trebala ostati samo retorička: „Što nam se to dogodilo, i kako je moguće da nam se to dogodilo?“.

Monografiju Iza sedam logora: od zločina kulture do kulture zločina objavio je forumZFD 2018. godine. Tekst monografije napisao je Viktor Ivančić, fotografije je snimio Hrvoje Polan, a Nemanja Stjepanović je napisao „Kulturologorski vodič“ na samome kraju knjige.

U knjizi se tematiziraju, fotografiraju i analiziraju slučajevi prostora masovnih egzekucija u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu od 1991. do 1995. godine, u prostorima domova kulture u gradovima i selima. Ti prostori, kako će i autori navesti, izabrani su za mjesta masovnih egzekucija iz vrlo pragmatičnih razloga – naime, bila su to, uglavnom, jedina mjesta koja su imala potreban prostor da se u njima smjesti, pa zatim i muči te pogubljuje veći broj ljudi. No, uz taj, mogli bismo reći, prozaičan razlog da bi o njemu bila napisana ova programatska monografija, autor Viktor Ivančić u svojemu tekstu polazi od analize kulture koja je pripremala rat, pa i mučenja na području bivše Jugoslavije. Iz te perspektive, domovi u kojima se odvijala kulturna djelatnost predstavljali su samo logički nastavak rata na drugom području – području jezika i kulture koja je, kako će autor sjajno primijetiti, u te četiri države, Srbiji, BiH,   Hrvatskoj i Kosovu, funkcionirala i gradila se na načelu „vrta“ – iskorjenjivanja svega onoga što predstavlja korov, bilo da se radi o nepoćudnom pismu, jeziku, knjigama ili autorima.

Ovo djelo kod čitatelja izaziva veliku nelagodu, jer na svjetlo javnosti izvlači događaje, procese i činjenice koje su nam se događale pred očima, ali ih nismo željeli, htjeli ili nismo ih bili opremljeni vidjeti i na njih reagirati. Primjeri takve nelagode koja se odigravala pred očima građana izazivaju primjeri mučenja u splitskoj luci Lora, smještenoj u samome centru grada ili u domu kulture u Palama, smještenima usred (naseljenog) stambenog naselja. Spominjemo samo ova dva slučaja, iako svi navedeni u knjizi posve upućuju na našu šutnju i okretanje glave, ukoliko bi netko pomislio i rekao: „Nisam znao.“ Negiranje još traje: svi prostori u kojima su se vršila mučenja onih „Drugih“ do dan danas nisu obilježeni nikakvim spomenom na te događaje. Naprotiv, mnogi od njih su obilježeni znamenjima u slavu mučitelja.

Autorima smo zahvalni za hrabrost da tematiziraju bolne, a prešućivane teme o zločinima koji su počinjeni u ime vlastitoga naroda ili vladajuće politike. Njih nije moguće zaobići i zato je važno tražiti, napipavati načine koji će omogućiti da se s njima suočimo i ostavimo ih iza sebe kako bismo zakoračili prema toliko potrebnom pomirenju sa sobom i s drugima. Ova je knjiga putokaz; hvala!

EN 

Novo djelo Ivane Bodrožić, roman „Sinovi, kćeri“ neraskidivim jedinstvom umjetničkog i društvenog angažmana osiguralo si je počasno među međašima naše literature. Umjetničko je to ostvarenje na kojem zaista možemo graditi budućnost. Hrabra i minuciozna odiseja u poharana srca onih koji su u bešćutnom društvu marginalizirani. Ili trpe izravni prezir i brutalno nasilje radi svoje spolne, rasne, obrazovne ili ekonomske različitosti. Napisavši „Sinove, kćeri“ Ivana Bodrožić odvažila se bez zadrške zaroniti u nutrinu fragilnih, drukčijih, slabijih i manjinskih. Onih kojima je arogantno diskriminacijsko društvo oduzelo svaku šansu za slobodom. Bilo onu unutar njih samih, bilo onu u korelaciji s vanjskim svijetom.

Autorica s iznimnom koncentracijom i nadahnućem, virtuozno, prati pripovjedački trio. Dubokim osjećanjem i prepoznavanjem vapaja bližnjeg u njima, izvanredno oblikuje egzistenciju Lucije, Doriana i Majke. Pritom savršeno spretno izmičući bilo kakvom crno-bijelom pojednostavljivanju. Ili nametanju jednostranih odgovora. Nijedno od njih troje nije zavrijedilo životariti u transgeneracijskom lancu predrasuda i zaostalog patrijarhata kakav u drugoj dekadi 21. stoljeća još uvijek caruje Hrvatskom.

„Sinovi, kćeri“ Ivane Bodrožić izvanserijsko je djelo koje nadrasta otisak umjetnosti i postaje dokument o preživljavanju.

EN

„Gdje je nestao Kir“ Elvisa Bošnjaka prvorazredna je lekcija etike i estetike. Hrvatska u srpnju 2021. nije obilježila pretužnu tridesetu godišnjicu likvidacije Josipa Reihla-Kira, osječkog šefa policije koji je u paklu ljeta '91. vjerovao u mir i nesebično mirio sukobljene barikade Hrvata i Srba. Srećom, postoje umjetnici poput Elvisa Bošnjaka koji brišu društvene mrlje i pročišćavaju naše nade do katarze. Fascinantnim autorskim poštenjem i umijećem Bošnjak je upisao Kira u trajnu memoriju.

Bošnjakovi jednostavni, a veličanstveni stvaralački potezi efikasno pročišćuju mračne temelje društva. Ili kako to Elvis kaže: „Nepodnošljivu stvarnost ne možemo promijeniti ali joj možemo pomoći da poprimi bar minimalan ljudski oblik...“ Poznati splitski glumac i dramatičar napisao je moćan roman kojim je na čudesan način uronio u sudbinu jednog utopijskog letača na putu do zvijezda i slobode. Bošnjak na intimistički, gotovo poetski način oblikuje priču o zločincu i žrtvi, o likvidatoru i likvidiranom, ne upadajući u crno-bijele uskogrudnosti. Nego pristupajući i Kiru i njegovom ubojici s pozicije običnih ljudi bačenih u žrvanj bratoubilačkog rata. Bačenih u tragičan apsurd izbora između pojedinačnih identiteta i bezdušnih masovnih svrstavanja u bezlične gomile.

For the book "ANTISEMITISM IN CROATIA FROM THE MIDDLE AGES TO THE PRESENT", Zagreb, Fraktura, 2022.

The author dedicated the book to members of his own family (18 of them in total), who perished in the Holocaust. However, it was written with the meticulousness of a seasoned researcher, committed against xenophobia and always documented. With full awareness "that there will be angry reactions from the public", the author with this book persistently chooses the fight for historical truth and against revisionism, as an important part of the strategy for preserving peace in the world. And for preserving the achieved level of awareness of human rights, as the foundation of modern civilization and democracy. This is precisely the starting point of this book, along with a humanistic appeal towards cosmopolitan reflection and action.

"Racism is also an epidemic! " shouted protesters in Vienna recently, and anti-Semitism is one of its most terrible and widespread manifestations. Discriminatory tendencies and hatred towards any given minority speak more about the environment that practices them, than about the despised and threatened minority, in this case the Jews.

That is why Goldstein takes a step by step approach through the history of Croatia and notes the animosities against the eternal foreigners, Ahasuerus, who in the Middle Ages only sporadically came into contact with our lands. Since the beginning of Jewish emancipation in the Danube Empire during the Emperor Joseph II,. these contacts became more frequent and complex. In the revolutionary year of 1848, the Jews received some rights, at least declaratively, and after 1860 they gradually acquired civil equality. In Croatia, this process was further slowed down by the fact that the Jews mostly used German and Hungarian language, which the Croats shied away from in their efforts towards national emancipation.

There are interesting references to the attitudes towards Jews by leading Croatian politicians (Ante Starčević, J. J. Strossmayer), to depictions of Jewish characters in literary works from the beginning of the 19 th century, to certain newspaper scandals... Historical periods closer to our time: the World War I, the Kingdom of SCS (Serbs, Croats and Slovenes), NDH, socialist Yugoslavia and independent Croatia grow into separate chapters, which comprise the majority of the book. In the last section, "Anti-Semitism in Croatia as a member of the European Union", the author testifies that his critical attitude towards national history and advocacy for tolerance did not bring him recognition, but rather the opposite - numerous inconveniences and aggressive hostility.

With this recognition, we express our gratitude to Ivo Goldstein for this valuable book and for his persistent historical research into the history of the Jewish people, which contributes to the resistance against racism in all of its forms. Thank you.

For the collection of haiku poetry "Night Jasmine", published by Stajer-graf, 2022, on which men and women from different cultures collaborated ((Hrvatske, …..i Japana),as if on a peace mission. This poetry is beneficial because it restores awareness of the connection between man and nature - that this connection is present, important, life itself even in the seemingly complete disunity caused by war, refugee suffering, climate change, death - and how this connection means to be good, joyful and peaceful.

Night jasmine -
her bloomed soul brings water
to a refugee
Thinking or war -
trapped in a barbed wire
a butterfly

Thanks Goran!

The 2023 “Krunoslav Sukić” Recognition for BOOK OF THE YEAR Has been awarded with gratitude to:

IGOR BELEŠ for the book "LISTANJE KUPUSA", Zagreb, HENA COM, 2023.

Listanje kupusa is the best anti-war and peace novel written in the last few years in our area. The author, in the voice of an eleven-year-old, and in the voice of a group of children, shows what the essence of suffering, sadness and terror of war is - the loss of what is the only important thing in the innocent time of growing up: love, school, holidays and friendship. Friendship above all, which, despite all the events in Borovo at the time, the novel's protagonists want to keep at all costs. The reader will feel romance and unpretentious nostalgia, then disbelief, which towards the end of the novel spills over into agony, dread and grief. The author guides us through the story with classic narration and short episodes with plenty of dialogue, with a dynamic that does not allow time for boredom. The novel is set in the first days of the Homeland War, and the focus is on four eleven-year-old boys and one girl from not at all happy, dysfunctional (alcoholism, violence, infidelity etc.) families. This, as well as their age, but also some shortcomings in their appearance for which their peers make fun of them, brought them closer to each other. They also founded a secret group, calling it the An group, and through their games and penchant for comics, they strive to overcome all the hardships that accompany their upbringing in Borovo. At the same time, their nationality is insignificant, and therefore they are unaware that Nikolina, Zoran and Bojan are Croats, while Goran and Dragan are Serbs. What they are extremely interested in that late spring of '91 is why there are more and more empty chairs in their classes...
The novel speaks authentically, in simple language and devoid of judgmental elements or taking sides which might be expected, partly because of the personal experiences of the author, partly because of the experiences of readers who were children during the war sufferings of Vukovar, Borovo, Croatia as a whole, or neighboring Bosnia and Herzegovina, young or adult people, exiles or stakeholders of conflicting parties. Thus, the book opens space, as the author himself says, for an entire generation of today's middle-aged people whose childhoods were needlessly interrupted for reasons completely abstract to them, to question the processes of their own maturation and try to understand their own role in this whole "cabbage". Which was also the author's intrinsic motivation. The peaceful message and potential of the novel Listanje kupusa are the reason why we expect it to be on the list of school literature and other recommended literature, both for children and young people, as well as for adult readers.

It gives our Award a luminous glow. We are grateful for each of the 376 pages.

“Krunoslav Sukić” Recognition for BOOK OF THE YEAR 2022./2023. is with gratitude awarded to:

RADE RADOVANOVIĆ for the novel SMEH POD VEŠALIMA, Zagreb, Kruzak, 2022.

We recognize the novel Smeh pod vešalima as a historical document and a epitome of the war in Serbian society, told in such a way that it can reach the readers, even from Serbia: "everything they wanted NOT to know about the war in Kosovo". And yet, the book clearly, almost shockingly, imposes a parallel: what we need to know about war and societies at war, whether we reflect on the past or look at the escalation of violence in other current wars. We can agree that war is evil, but it is important to be aware of how different motives, intentions and interests affect the setting of boundaries between good and evil in war,
which divide not only the people, but also the intelligentsia, politicians, diplomats, peace
activists, journalists... The book, within the general framework of the collapse of the Second Yugoslavia, thematizes the "Serbian - world war" in 1999, when Serbia "finally provokes and forces the USA and NATO to intervene militarily" at the same time, while the bombing continues, the Milošević regime tries to complete the ethnic cleansing of Kosovo. The author, as a correspondent for Radio Free Europe, reported on the war. Thirty years later, he wrote a book about that war, putting together the pieces of personal knowledge, the experiences he lived through while reconsidering his own experience as a war correspondent with a time distance that also includes the author's interpretation of the effects of the war on the current political and social reality in Serbia. It relies on information about serious crimes and the extent of suffering in Kosovo that became available to the public thanks to the research on human losses and the collection of personal stories conducted by the Humanitarian Law Fund, or that were only found in the indictments and the trial of Slobodan Milošević and the generals of the Yugoslav Army and the Ministry of Internal Affairs of the Serbian Republic. Writing the book, the author forms and expresses his view on the war and on the image of Serbian society during the war, he reminds people of what they did not want to know about the war and invites them to ponder about it. He succeeds in this endeavor; the book attracted the attention of the general public. It was published in Serbian, Albanian and Croatian languages. With this Recognition, we want to show the author, Rade Radovanović, how much we appreciate that, as a responsible individual, he did what he could.

As essential changes start from a sensible individual, we are convinced that this book will contribute to exactly that!

Our sincere thanks!

EN

Prvo Priznanje "Krunoslav Sukić" KNJIGA DESETLJEĆA iz područja mirotvorstva, nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društva dodijeljeno je 2011.g. Slavku Goldsteinu za knjigu: 

„41 Godina koja se vraća“ , Novi Liber 2007.g. 

Slavko Goldstein u knjizi trezveno i smireno pokušava iznaći korijene zla i objasniti mlađim generacijama koliko nesnošljivost može uzrokovati odnosno donijeti nova zla. Stoga se referira i na rat u Hrvatskoj devedesetih, dajući jedan od najboljih pregleda hrvatsko-srpskih odnosa na primjeru dva sela (Prkosa i Banskog Kovačevca). Knjiga je doživjela dva izdanja, bila feljtonizirana i bila prikazana u više navrata u zemlji i inozemstvu, ubrzo izlazi englesko i srpsko izdanje.  

Slavko Goldstein je preminuo u svojoj devedestoj godini života, 13. 9. 2017.g. 

Njegov odlazak u prvi čas izaziva osjećaj tjeskobe - kako bez njega u ovom svijetu ovako zagušenom uzavrelom isključivošću?! Valja se, zato, podsjetiti kako, i kada fizički odu, blagotvornost izvire iz života dobrih ljudi, svjedoka vremena, trajno i obilno. Preko onih koji su ih susreli i susreću posredstvom njihove ostavštine. Na to valja pokušati "ugoditi" svoje srce, a svoje živote s takvima poput života Slavka Goldsteina.

EN

Za knjigu „Život u Limbu – knjiga ožiljaka“

Za knjigu vođenu empatijom koja, ostavljajući iza sebe raseljene i opustošene duše,  otvara nadu da ćemo se pričama poput kninske ili vukovarske moći i htjeti baviti kao što su to učinili Rašković i Čoko. I na taj način stvoriti preduvjete boljeg i pravednijeg društva.

„Jedino što je u Kninu naraslo u posljednjih 25 godina je gradsko groblje“ – gorka je, potresna i realna tvrdnja neimenovanog Kninjanina, građanina zarobljenog u limbu između zamrznute prošlosti i neizvjesne budućnosti. Ovom tužnom izjavom, kao nekim epitafom, otvara se „Život u limbu: knjiga ožiljaka“ Slavena Raškovića i Igora Čoke, objavljena u proljeće 2020., u izdanju beogradske podružnice njemačkog Foruma Zivilier Friedensdienst. Obimom mala, „Život u limbu“ je prevažna veličanstvena knjiga, snažno nabijena stvarnim i metaforičkim lekcijama o ljudskosti i neljudskosti, o humanosti i zvjerstvima ili otrovu ravnodušja. „Život u limbu“ čudesni je memorijski otisak slike i pisma kojim se kazuje priča o jednom gradu osuđenom da bude grad-kenotaf (kako bi to rekao mudri neimar Bogdan Bogdanović) i da odumre kao okamina tranzicijskih stranputica.

Autentičnim, gotovo pankerskim rebelijanskim stilom, Rašković tekstom a Čoko fotografijama, stvorili su knjigu vođenu empatijom. „Život u limbu“ progovara o distopijskim kolosijecima jedne sredine u kojoj preko noći susjed radi susjedu o glavi, prebrojavaju se nepoćudna krvna zrnca a banalnost zla postaje svakodnevica. Autori se odrješitim rezovima bave anatomijom mitologije kojom se u ovih trideset godina od Knina i s hrvatske i sa srpske strane naizmjence oblikovala prijestolnica nacionalističkog virusa ludila koja je završavala u zločinima, mržnji i progonima. Ostavljajući iza sebe raseljene i opustošene duše „Život u limbu“ otvara nadu da ćemo se pričama poput kninske ili vukovarske moći i htjeti baviti kao što su to učinili Rašković i Čoko. I na taj način stvoriti preduvjete boljeg i pravednijeg društva. Neka ovo Priznanje bude makar vjetrić u leđa knjizi, autorima i procesima! 

EN 

Za knjigu „Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“

koja iz, ponajprije, politološke perspektive obrazlaže i kritizira razloge koji i danas onemogućavaju istinsko suočavanje s prošlošću, koja na činjenicama utemeljuje protutežu dominantnim narativima i na taj način znanstvenoj i zainteresiranoj javnosti, ali i širem društvu, omogućuje uvide u potpuniju sliku o našoj nedavnoj prošlosti od one partikularne i time otvara perspektive za život u društvu koje ne dijeli na Nas i Druge.

Nema rata koji nije uspostavljao mitove. Iza svake destrukcije slijedi pokušaj balansa. Dejan Jović tome pruža otpor kao znanstvenik, ali i kao čovjek i građanin. U svojoj knjizi analitički spretno i sasvim prohodno gradi kritiku mitova kojima se htjelo disciplinirati novo građanstvo nove zemlje.

Svojim znanstvenim kapacitetima, s eruptivnom publicističkom strašću u izvedbi i željeznom hrabrošću u obrani argumenata, Dejan Jović je ispisao djelo ozbiljnog autorskog integriteta i visokih moralnih dosega koji se uklapaju u najstrože svjetske standarde dokumentarističkog političko-povijesnog žanra. Imaju sve poželjne sastojke non ficton bestselera: uzbudljivu naraciju, epski zamah temeljen na analizama individualnih sudbina te obilje riskantnog i istraživačkog traganja (koncentrirano praćenog naučnim faktima) za tajnama brze proizvodnje historije i njenog organskog parazita – politike. Briljantan Jovićev stil, lišen svakog suhoparnog dociranja, prepun erudicije i neutažive žeđi za očuvanjem historiografske misli, čini knjigu „Rat i mit“ nezaobilaznim  rudnikom za sve daljnje istraživače kojima je povijest zanat i misija.

Pojava „Rata i mita“ na javnoj sceni Hrvatske je prvorazredan događaj, knjiga koja bi mogla i morala biti tretirana kao jedna od temeljnih postaja ove zemlje, ukoliko ikada želi dospjeti u modernitet. Ona sadržajno demaskira histeriju koja je na našim prostorima nasilno zamijenila historiju. Pronicljivo, hrabro i energično, Jović analizira pogubno mitotvorstvo organski vezano za kult rata koje je ugrađeno u temelje Hrvatske. Za račune gole moći, društvene elite Hrvatske neprekidno u ovih tridesetak godina ne prestaju varirati dogmu o Domovinskom ratu kao jedinom i nedodirljivom zalogu postanka ove države. Dejan Jović jedan je od onih istaknutih pojedinaca koji se ne boji dići glas protiv takvog nazdanog i toksičnog jednoumlja.

Knjiga je ovo desetljeća sasvim izvjesno ne samo u Hrvatskoj nego i u svim post-jugoslavenskim zemljama.  Dobro je da je imamo!