Laureati

Laureati Laureati Nagrade "Krunoslav Sukić" su: Ladislav Bognar (2009.g, prvi dobitnik Nagrade); Jadranka Reihl Kir (2010.g); Ljiljana Gehrecke, Peter Kuzmič i Veljko Vičević za 2011. godinu; Ana i Otto Raffai i Serif Isakovic za 2012. godinu; Veselinka Kastratović i Barbara Matejčić za 2013.g; Bojan Glavašević, Staša Zajović i Clive Fowel za 2014.godinu te Marijan Gubina i Prince Wale Soniyiki za 2015.godinu.

Marijan Gubina (2015.)

Ne mrzim, ne osuđujem i ne generaliziram.

Mirovnu nagradu „Krunoslav Sukić 2015“ uručujemo Marijanu Gubini kao poputninu njegovu odabiru ispravnog življenja kojim postaje primjerom, poticajom i podrškom ljudima oko sebe – mladima, braniteljskoj populaciji, nastavnicima, vjernicima, političarima, umjetnicima…

Marijan Gubina je Ana Frank kojoj se snovi ostvaruju; Marijan je, srećom, zatočeništvo preživio, ali ga se i oslobodio. Izašao je iz zatvorenosti u strah, povredu, mržnju i neopraštanje i našao svoje mjesto i svoj put. Katarza ili rasterećenje događaju se  ponajprije pisanjem, a potom i aktivnim djelovanjem kojim nastoji pridonositi izgradnji svijeta koji je Ana Frank tek sanjala – svijeta slobode od  nasilja!

Kao desetogodišnji dječak bio je, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji, 260 dana u zatočeništvu u Dalju, izložen nasilju i poniženjima. Izlazak iz povrede nije bio niti brz niti jednostavan. Zaokružuje se knjigom 260 dana u kojoj Marijan Gubina opisuje svoje teško iskustvo stradanja, ali i iskustvo podrške vezano uz neke suseljane srpske nacionalnosti.  Knjiga dolazi iz srca koje ne mrzi, nije ogorčeno i ne generalizira. Ona ne generira mržnju nego, nasuprot tomu postaje mirotvorna inspiracija mnogima: prevedena je na 15 jezika, uključujući arapski i kineski, po njoj je urađena nadahnuta kazališna predstava kojom redatelj, scenaristica, glumci – predstava u cjelini – dobiva Nagradu hrvatskog glumišta 2015.godine.

Marijan o svom iskustvu izlaska u slobodu iz spirale nasilja, o svom doprinosu  izgradnji bolje, pravednije, uključive i razvojno održive zajednice svjedoči serijom predavanja za mlade. Ovim predavanjima je obuhvatio gotovo 80% škola u ratom zahvaćenom području Hrvatske, ali i u drugim dijelovima Hrvatske, a gostuje i u široj regiji i u inozemstvu.

Marijan djeluje za dobro svoje zajednice pokazujući u praksi kako je moguće zamijeniti glavne odrednica kulture rata odrednicama kulture mira: umjesto nasilja i sile – nenasilje i poštovanje ljudskih prava, umjesto autoritarnih struktura i iskorištavanja – demokratsko sudjelovanje i održiv razvoj čovječanstva, umjesto predodžbe neprijateljstva i nepovjerenja prema drugima – razumijevanje, snošljivost i solidarnost među narodima i kulturama svijeta.

Na tim je temeljima Marijan okupio veliki broj volontera koji su prisutni u životu Osijeka  kroz humanitarne akcije, humanitarno–edukativne programe za ovisnike i štićenike Doma za odgoj djece i mladeži te oko platforme za suradnju s manjima - PRIJATELJI MANJINA.

Marijane, želimo da Ti i tvoji kolege i kolegice i dalje koračate tim putem!

 

 Marijan Gubina prima plaketu od Nj.E. Ellen Berends, veleposlanice Kraljevine Nizozemske u Hrvatskoj

 

Prince Wale Soniyiki (2015.)

Ja sam sada ok, ali drugim izbjeglicama treba.

Za njegov višegodišnji mirovni angažman na posredovanju među različitim kulturama -  vlastitim primjerom,  volontiranjem, kao međukulturni tumač, aktivistički - ali i institucionalno, samozatajno - ali i medijski, no uvijek neposredno, nenasilno i duboko ljudski.  Takvim svojim djelovanjem Prince Wale Soniyiki pridonosi integraciji imigranata i promjeni  stavova  hrvatske javnosti prema azilantima. Time potiče dobro u nama.

Prince Wale Soniyiki mirovni je aktivist, volonter, borac za ljudska prava,  prava izbjeglica i imigranata, osnivač je Društva Afrikanaca u Hrvatskoj, suradnik Centra za mirovne studije, entuzijast i optimist. Izbjegao je iz Nigerije pred militantnom skupinom Boko Haram nakon što je bio mučen, a braća su mu ubijena. Prešao je  Afriku i   Sredozemlje. U Hrvatskoj dobiva azil 20. lipnja 2012. na Svjetski dan izbjeglica. Tom prilikom odgovara ministru koji mu uručuje odluku o azilu, na pitanje treba li mu što. “ Meni ne, ja sam sada ok. Ali drugim izbjeglicama treba. Oni dugo čekaju. Uvjeti, neizvjesnost, to treba. Ne za mene. Za njih“.

Prince je kontinuirano povezan s imigrantima, daje im podršku u procesu traženja azila i integracije, kao što nastoji pitanje azilanata približiti široj javnosti, rastakati predrasude i strahove te pridonositi prijateljskom društvenom okruženju.

„Radim s imigrantima. Želim vidjeti da se smiju, da se osjećaju dobro ako ih netko izvana zastrašuje. No kada smo zajedno, pričamo neke afričke šale i razveseljavamo se međusobno. Kada ih vidim sretne, iako čekaju  odluku, i ja sam sretan. Uvijek mislim na to kako bi oni mogli biti sretni u ovom životnom razdoblju. Jer ja sam bio kao oni prije nego što sam dobio azil, i ja  sam razmišljao o svakom danu u svom životu. Mislim da je sreća ono što svi oni koji imaju tešku prošlost ponekad trebaju.”

Aktivist Crvenog križa još u rodnoj Nigeriji, svoj cijeli mladi tridesetogodišnji život gradi, točnije –širi, mir oko sebe. Nesebično, iskreno, nitko tko je s njim surađivao nije ostao ravnodušan: skroman, znatiželjan, marljiv, zaraznog optimizma, trpi rasističke komentare, ali ne šuti o njima, upisuje i završava Mirovne studije uspješno, iako hrvatski jezik tek uči.

Prince svojim primjerom približava problematiku azila mnogim stanovnicima Hrvatske. Vjeruje u suživot različitih kultura te aktivno radi na interkulturalnosti, razmjeni hrvatske, nigerijske te drugih afričkih kultura.

Gospodin Prince Wale Soniyiki, hvala Vam,  potičete dobro u nama, a zasigurno obogaćujete niz Laureata Nagrade „Krunoslav Sukić“. UBUNTU!

 

Prince Wale Soniyiki se obraća gostima nakon što je primio Nagradu.


 

 

 

Bojan Glavašević (2014.)

Ne mrzim ali mi je stalo

 

http://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/uploads/104.jpg

Nagrada „Krunoslav Sukić“ dodjeljuje se Bojanu Glavaševiću zbog spremnosti da svoj životni odabir – ne mrzim ali mi je stalo – svjedoči i živi u vrijeme rastućeg nerazumijevanja, sukoba i netrpeljivosti. Djelovanje Bojana Glavaševića iz tog stava pridonosi uvažavanju stradanja žrtvi ali bez manipulacija te oslobađa od zatvorenosti u krug nacionalnog mita koji onemogućuje da ljudi, zajednica pa čak i poslijeratna generacija živi dalje.

Upravo stav: ne mrzim ali mi je stalo može postati zajedničko tlo, polazište za dijalog, dogovor, suradnju na onim pitanjima koje danas potresaju hrvatsko društvo.

Bojan Glavašević nam pokazuje da je taj stav siguran orijentir i izvor snage za donositi hrabre, za današnju Hrvatsku, neuobičajene izbore.

Njegov je odabir ne biti žrtva zatvorena u mržnju ili strah iako su on i njegova obitelj teško stradali u ratu.  Odbija prihvatiti pretpostavljenu ulogu simbola patnje ako ona ni stradalnicima, ni braniteljima ni svima nama ne bi imalo pomogla osloboditi se te patnje.

Svoj odabir pokazuje prihvaćajući rad na zahtjevnoj poziciji u državnoj strukturi u teško doba krize, naslijeđenog nereda i rastućeg nezadovoljstva braniteljske populacije i civilnih žrtava rata za koje brine.

Svoj odabir pokazuje kada se u javnom, medijskom prostoru zalaže za poštivanje drugačijeg, uvažavanje različitosti i za toleranciju - svjestan da dio javnosti baš to od njega ne želi čuti.

Bojan ne ispunjava nametnuta očekivanja drugih već uspijeva biti svoj. I što je više svoj to je više naš, sviju nas, a nema nas malo, koji mržnju vidimo kao prelazno stanje, a brigu za dobrobit drugoga kao trajan životni stav. Bojan Glavašević otvara  stranicu jedne nove  stvarnosti  generaciji  djece  iz  rata  koja ima pravo na dobro, solidarno i poticajno društveno ozračje.

Bojan Glavašević svjedoči nenasilje suprotstavljajući se nepravdi, isključivosti, nasilju, pri tome poštujući dostojanstvo onih koji ga napadaju i ne odustajući od zajedništva s njima. On ne dolazi ni iz vjerskih krugova niti iz mirovnih udruga i time nas podsjeća da je nenasilje put, odabir slobode, ljubavi za svako ljudsko biće a ne skup pravila ili ideologija. Podsjeća nas da je za građenje mira važno kako nešto radimo – da je mir put, kao što je to rekao Mahatma Gandhi.

Nagrada s imenom našega Krune ide u ruke čovjeka koji živi i svjedoči ono što je humanistu Kruni bilo važno, kolika god da su iskušenja, dileme i prijetnje na tom putu. A one u životu Bojana Glavaševića nisu male. 

Utoliko je značaj Bojanovih odabira i njegovog angažmana veći.

Govor Bojana Glavaševića prilikom uručenja Nagrade možete pročitati ovdje.   

 

Staša Zajović (2014.)

Žene u crnom–za budućnost bez crnina–snaga nenasilnog otpora        

 

http://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/uploads/079.jpg

Staši Zajović i Ženama u crnom iz Beograda Nagradu uručujemo za njihov dugogodišnji, javni, dosljedan i prepoznatljiv antiratni i mirotvorni angažman. Od prvih ratnih pohoda 1991. do današnjeg dana Žene u crnom postale su simbolom otpora ratovima na ovim prostorima. One svojim primjerom pokazuju, utiru i vode nas  putem izlaska iz spirale nasilja koja se u našim zemljama reciklira vjekovima. 

Otpor:  Staša Zajović i Žene u crnom uporno, stalno i neumorno stvaraju prilike da se čuje njihovo nedvosmisleno odbijanja rata. Prepoznatljive su po crnoj boji i šutnji koja je rječita.  Nerijetko su izložene nasilnim reakcije dijela javnosti zbog njihova jasno artikuliranog i uvijek ponavljanog: NE U NAŠE IME - NE ratu, NE ulozi Srbije u ratu, NE genocidu u Srebrenici, NE razaranju i zločinima u Vukovaru, Dubrovniku, NE ratu na Kosovu… NE U NAŠE IME glorificirati rat a negirati, opravdavati i abolirati zločine organizirane i provedene od strane režima!

DA prihvaćanju svog dijela odgovornosti: „Možemo osuditi svaki rat i svaki zločin, no stidjeti se, sramiti se možemo samo za onaj koji je počinjen u naše ime!“. Tako, Staša i Žene u crnom  govore o svom dijelu odgovornosti i obilaze mjesta stradanja u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu da žrtvama kažu: „Žao nam je!“.

Suosjećanje i uvažavanje patnje žrtva: Njihov hod u koloni sjećanja, u Vukovaru, u Lovasu, u Srebrenici, u Višegradu – iskaz je emotivne, moralne i političke podrške svim žrtvama zločina. Melem na ranu žrtvama, njihovim obiteljima i društvu, sol na ranu odgovornima, udarac stereotipu o kolektivnoj krivnji i iskonskom neprijateljstvu, zahtjevan poziv politici! I, najvažnije – obnavlja zajedništvo!

I  na kraju, ali ne manje, važno Staša Zajović i Žene u crnom  razotkrivaju obrasce dominacije i nasilja u obiteljskim, rodnim, društvenim, ekonomskim, političkim odnosima. Razumijevanje kulturnog, strukturnog, rodno uvjetovanog nasilja temelj je za građenje pravednijeg društva, alternative. One to već čine, primjer su snage nenasilnog otpora i nenasilnog djelovanja koje je već danas blagotvorno, poticajno, uključivo, suradničko, a zasigurno zaslužuje biti udžbenički primjer novim generacijama. Hvala!

Govor Staše Zajović prilikom uručenja Nagrade možete pročitati ovdje.

 

Clive Richard Fowel (2014)

Putnik mirotvorac - Ranjeni ratom-dotaknuti nadom! 

 

Nagradom zahvaljujemo Cliveu Fowelu za njegovu dugogodišnju podršku ratom povrijeđenim ljudima i zajednicama u Istočnoj Hrvatskoj (Osijeka, Vukovara i više mjesta Slavonije i Baranje) na njihovu putu oporavka, obnove povjerenja i pomirenja.

Od svoje mladosti, Clive R. Fowel je posvećen dijalogu između Zapadne i Istočne Europe u želji pridonijeti velikom projektu mirovne Europe. Osamdesetih je godina, prije pada „olovne zavjese“ odlazio je u Istočnu Njemačku. Od rata, već 20-tak godina, hoda uz ljude i zajednice u ratom zahvaćenoj Istočnoj Hrvatskoj. Čini to s mjesta na kojem stoji – pastora Metodističke crkve u Velikoj Britaniji potičući razumijevanje i uključujući u taj proces svoje župljane i svoju crkvenu organizaciju. Tako je 2012. Cliveov mirovni rad prihvaćen kao dio njegove pastoralne službe, a župljani ove zajednice već dva desetljeća prikupljaju sredstva za njegov rad u Hrvatskoj i organiziraju posjete i gostoljubivo prihvaćaju grupe iz Hrvatske.

Gotovo neprimjetan, no ustrajan, etičan i iskren tražitelj mira, on razvija i stalno produbljuje vlastito razumijevanje i empatiju prema osobama koje su pogođene ratom. Upravo na temelju toga i uz pomoć lokalnih suradnica i organizacija, oblikuje program radionica kako bi smisleno, holističkim pristupom, ostavio dugotrajan trag na sudionicima te umanjio negativne posljedice rata na buduće generacije. U radionicama koje provodi 6 do 7 puta godišnje želi postići da se sudionici osjete sigurno i slobodno da izraze svoje povrede koje budu prepoznate i prihvaćene od svih. Bol i ljutnja su tako pretvoreni u razumijevanje, suosjećanje i nadu. Samo dio iskustava od oko 250 polaznika i polaznica Cliveovih radionica objavljeno je u knjizi osobnih priča, no kao što naslov knjige kaže, zajedničko im je ime Ranjeni ratom-dotaknuti nadom!

Te su pojedinačne nade već pretočene u mnoge, nove životne, obiteljske i društvene izričaje. Citiramo jednu: „Dobila sam samopouzdanje, mir, vlastiti duhovni napredak… Otkrila sam mogućnost  pomirenja i oprosta što sada pokušavam podijeliti s bližnjima u svojoj obitelji, udruzi i zajednici.“

Govor Clive Fowela prilikom uručenja Nagrade možete pročitati ovdje.

 

Veselinka Kastratović (2013.)

 "Žrtve su, zapravo, usamljene"

 

Veselnika Kastratović dodijeljena je Nagrada "runoslav Sukić" za njezinu dvadesetogodišnju hrabru, ustrajnu, ljudsku i profesionalnu posvećenost zaštiti ljudskih prava i poslijeratnoj izgradnji mira u ratom pogođenim dijelovima Hrvatske.

Iako javnosti slabo vidljiva, neprocjenjiva je vrijednost njezine zauzetosti kojom, prije svega, pridonosi očuvanju ljudskog dostojanstva prognanih i izbjeglih, povratnika, stradalnika i žrtava ratnih zločina. Kao pravnica, monitorica sudskih procesa, istraživačica ljudskih gubitaka ona podržava žrtve i obitelji žrtava u njihovoj potrazi i težnji za otkrivanjem istine o stradanjima. Istovremeno putem javnog zagovaranju u prilog profesionalnog i nepristranog suđenja za ratne zločine pridonosi stvaranju društvenog ozračja i političkog okvira za transformaciju totalitarnog i ratnog u demokratsko i miroljubivo društvo. Čini to nesebično, bez zadrške, unatoč pritisaka, nerazumijevanja ili zlonamjernih napadanja, čini to tako da svojim primjerom i raspoloživošću predstavlja podršku kolegama, udrugama, institucijama i samom procesu. Za to joj iskazujemo zahvalnost!

 

Barbara Matejčić (2013)

"Važno mi je da preko svog posla mogu suosjećati s drugim ljudima - tako mogu pokušati razumjeti i olakšati čitateljima da razumiju".

 

Nagradu "Krunoslav Sukić" uručujemo Barbari Matejčić za njezin rijetko viđen primjer angažiranog istraživačkog novinarstva kojim je u posljednjih nekoliko godina propitivala i istraživala teme i procese izrazito značajnih za izgradnju mira.

Barbara Matejčić svojim istraživanjem i pisanjem čini vidljivim nepriznate nepravde vezane uz društvenu isključenost, nejednakost i negativne posljedice ratnog nasilja, ali i nastojanja koja povezuju ljude prema zajedništvu u solidarnosti. Barbara Matejčić piše o širokom rasponu tema, o svemu što je provocira, što želi sebi i drugima razjasniti, do kojih odgovora želi doći, a ne dobiva ih iz medija. Kada radi postratne teme, obavezno ide na teren i razgovara s ljudima koji povezuju zajednicu, a ne dijele je, pronalazi ljude koji su nepriznate, civilne žrtve rata. Svoj rad opisuje riječima: “Pokušavam ne docirati, ne osuđivati, ne navijati, nego složiti mozaik različitih glasova i slika koji dovoljno govore sami za sebe, daju drugačiju sliku od uobičajenog narativa o ratu.”

Nagradom želimo iskazati koliko cijenimo Barbarin rad, zahvaliti joj i ohrabriti je da ide dalje!

 

 Ana i Otto Raffai (2012.)

  Nenasilje nije niti pasivnost niti napadanje protivnika već odlučna borba za pravednost snagom ljubavi, suradnje i istine.“ ( H.Goss Mayr)

 

Ana Mariji i Ottu Raffai je dodijeljena Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ za produbljivanje razumijevanja nenasilja i osnaživanje ljudi i zajednica za nenasilno djelovanje povezujući pri tomu duhovnost, nenasilje kao stav i djelovanje, otvoreni dijalog i međuvjerničku suradnju te cijeloživotno učenje.

Bračni par Raffai svakodnevno živi ono u što vjeruje. Iako Ana predaje strane jezike u školi, znači 'ima i normalan posao', neupućenom je promatraču teško reći čime se oni bave. Mirovnim radom, edukacijama i međuvjerskim dijalozima svakako, no to su samo forme sadržaja mnogo važnijeg od njih.

Ana i Otto Raffai žive svjedočeći posvećenost nenasilju, snagu istinske vjere i ljubavi.  Polaznici njihovih edukacija, studenti zagrebačkih Mirovnih Studija, vjernici raznih religija, zbog toga su im neizmjerno zahvalni. Nećemo reći da ih obožavaju jer je upravo to, koliko točan toliko neprimjeren izraz - nikakvog kulta nema u njima. Podizanje obitelji, odgajanje njihovo troje djece  Judit, Gustava i Rut, vođenje domaćinstva u kojem se uz hrvatski i mađarski govore i njemački i francuski, užitak u pripremanju hrane obitelji i gostima, razgovori ispunjeni pažljivim slušanjem sugovornika, dileme, traženje odgovora, učenje, humor, sve to izgledaju kao stvari kojima nije mjesto u ovakvim ozbiljnim obrazloženjima.

Zahvaljujući Ani i Ottu danas znamo da im tu jeste mjesto. „Budi promjena koju želiš vidjeti.“ izreka je koju danas imamo časti nagraditi.

S ponosom ćemo reći da su Otto i Ana Marija Raffai među najistaknutijim trenerima promišljanja nenasilja i nenasilnog djelovanja u Europi a i šire, no to nije pravi razlog zašto im dodijeljujemo ovu nagradu. Objavili su i niz stručnih radova pa će s zagrebačkog Kaptola na upit s Mirovnih studija može li netko doći objasniti značaj mirovne poruke Božića stići te 1997. odgovor uz iskreno čuđenje: „ Ali, vi već imate Anu Raffai.“ Njihovo mirovno djelovanje počinje spontano, trebalo je imati i vjere i hrabrosti odbiti nošenje oružja 1991. pri mobilizaciji uz Ottovo obrazloženje: „Meni to moja kršćanska vjera ne dopušta.“

Ana Marija Raffai, rođena Kurtović, u Zagrebu 1959. gdje završava studij romanistike i germanistike a potom i teologiju. Od 1985. predaje njemački i francuski u srednjim školama. Od 1994. aktivna je u mirovnom radu u ovom dijelu Europe. Zajedno s Ottom završila je 1995. intenzivnu sedmomjesečnu mirovnu edukaciju u Njemačkoj kod Oekumenischer Dienst s kojima ostaje u kontaktu kontinuirano se usavršavajući. U Hrvatskoj radi kao trenerica na Miramidama,Mirovnim studijima te nizu drugih edukacija. Biila je predsjednica Centra za mirovne studije, članica UO Europske mreže Church and Peace te predsjednica UO Ekumenske inicijative žena. Radi kao mentorica mirovnim timovima i pojedincima  u nizu postjugoslavenskih zemalja. Od 2003. aktivna je u udruzi RAND Regionalna adresa za nenasilno djelovanje u Sesvetskoj Selnici, koju je sa suprugom Ottom osnovala.

Otto Raffai, rođen je 1964. u Senti u Vojvodini, Srbija. Maturirao u Subotici, apsolvirao na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Prigovarač savjesti 1992. odlazi u Njemačku i zbližava se s pokretom Pax Christi koji ga zajedno s Anom podržava u mirovnom radu.  Od 1996. Aktivan u Hrvatskoj i regiji kao trener i mentor iz područja kazališta potlačenih, političkog kazališta, medijacije, nenasilja, sukoba, međuvjerskog dijaloga.

Ana i Otto kroz udrugu RAND suorganiziraju niz regionalnih međureligijskih konferencija „Gradeći mir, slavimo Boga“, dijaloško edukativne susrete za vjernike, trening za trenere u izgradnji mira te 2012. javno obilježavaju Međunarodni Dan nenasilja u nizu gradova u Hrvatskoj te BiH.

Ana i Otto Raffai, inspiracija su i izvor snage i motivacije svima koji ih poznaju. Nikad ne birajući lakši put, ne dozvoljavajući da ih u življenju svoje vjere ometu ni bolest, ni nerazumijevanja donatora ni okolina naklonjena velikim projektima a često nesklona vjernicima i onima koji nisu vješti s engleskim, Ana i Otto su hodajući primjer kako se ljubavlju gradi mir. Svima koji ih znaju uzor a nama danas čast i privilegija da im javno možemo reći: „ Hvala, nastavite tako“.

Govor zahvale Ane i Otta Raffai možete pročitati ovdje.

 

  Šerif  Isaković (2012.)

 „Čija je Bosanska Posavina a čiji su Posavljaci?“

 

Šerifu Isakoviću je dodijeljena Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ za njegovu dvadesetogodišnju zauzetost za  poslijeratnu izgradnju mira u regiji, za njegovo neumorno zalaganje za pravo svih ljudi na povratak u vlastite domove i, posebno, za oporavak ratom opustošene i razorene Posavine. Glasno govoreći o stradanjima Posavine i Posavljaka, nikad o svojima (iako je i sam izgubio dva brata, nekoliko članova šire obitelji, svu imovinu i dom). Analizira i kritizira entitetsku podjelu Bosne, ali istovremeno djeluje u skladu sa svim legalnim mogućnostima i potiče stvaranje novih i boljih  prilika za povratak. Politički program svog djelovanja Šerif Isaković iskazuje jasno, javno i ustrajno: svatko ima pravo na vlastiti dom – svatko svojoj kući – jedinstvena BiH uz tri konstitutivna naroda – BiH u Europskoj uniji.  Mudro i vješto povezuje horizontalnu i vertikalnu moć -  djeluje od dole (povezujući ljude, udruženja, crkvene i lokalne zajednice) i putem lokalne vlasti dok istovremeno nastoji utjecati na odluke koje se donose na najvišim političkim razinama, nacionalno i međunarodno.

 Šerif Isaković je rođen 1939.g. u Stocu u BiH. Dva je puta u svom životu bio izbjeglica. Tijekom II svjetskog rata je njegova obitelj protjerana a poslije rata naseljena u Derventu. Iz Dervente pa iz Bosanskog Broda je protjeran zajedno s obitelji 1992.g. kada se nastanjuje u Slavonskom Brodu. No, živi podjednako na obim obalama Save.  Pravnik je raznolikog profesionalnog iskustva, zadnjih dvadeset godina radi kao odvjetnik. Ne propušta prilike iskazati zahvalnost za solidarnost kojom su prognani Posavljaci prihvaćeni u Sl. Brodu i osjećaj pripadnosti novom domu. Sudjeluje u kulturnom i političkom životu grada. Obnaša funkciju vijećnika u Gradu Slavonskom Brodu i u Županijskoj skupštini Brodsko-posavske županije, predsjednik je Županijskog odbora za međudržavnu i međužupanijsku suradnju i član Županijskog Savjeta za europske integracije. Aktivan je u Udruzi intelektualaca „Matija Mesić“.

Ljudi Šerifa Isakovića prepoznaju kao mirovnjaka i prijatelja. Njegov je mirovni potencijal „priključen“ na jegovu ljubav prema svakom čovjeku, prema zavičaju i njegovanju posavljačkog identiteta, kulture i glazbe. Na povratku u Posavinu radi tako što je s ljudima u njihovim najtežim trenucima kada po prvi put odlaze na zgarišta svojih kuća i grobova i kada se trebaju odlučiti na suživot sa dojučerašnjim neprijateljima. S njima trajno, dosljedno i uporno gradi novi tip sigurnosti – onu koja se oslanja na uspostavljanje i jačanje pokidanih međuljudskih i društvenih veza, prijateljstva, tolerancije, međureligijskog dijaloga i suradnje. Na međuljudskoj razini, između ratom razdvojenih zajednica i lokalnih političara i na međunarodnom planu.

Povezuje izbjeglice i udruženja izbjeglica da bi zajedno djelotvornije pomagali povratku svih svojim kućama: suosnivač je i predsjednik još uvijek aktivne Zajednice povratnika Bosanske Posavine koja djeluje od 1994.g te Koalicije za povratak koju čine 200 izbjegličkih i prognaničkih udruga iz BiH, regije i dijaspore.

Osnivač je i predsjednik udruge „Živjeti zajedno“ općine Derventa, suosnivač i aktivan član regionalne udruge „Most prijateljstva“.

Što misli to kaže javno i to napiše-kolumnista je lista tjednika Posavska Hrvatska iz Slavonskog Broda i magazina Tolerancija koju izdaje Društvo prijateljstva iz Bačke Palanke. Autor je knjige „Bosna i Hercegovina od Daytona do Bruxellesa“ u kojoj uz kronološki posložene događaje publicira i svoje refleksije o njima - kao dokument vremena kako ga je on vidio, proživio i kako je na izazove vremena odgovarao. S lakoćom i radošću stoji iza svojih riječi i dijela. I na takav način se nosi i s neugodnostima i pritiscima koje zbog svog rada doživljava.

Šerif Isaković je već dobio niz priznanja i zahvalnica, ali neusporedivo više stisaka ruke, zagrljaja, osmjeha i  radosnih susreta s ljudima. Želimo da ova naša Nagrada „Krunoslav Sukić“  jasnije osvijetli blagotvornu mirotvornost Šerifova života i rada. Hvala.

 

Dr.sc. Ljiljana Gehrecke (2011.) 

Ljudi nisu zli - ljudi su nesretni

 

http://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/uploads/images/articles/2011/galerija/Still1212_00001.jpg

Dr. sc. Ljiljani Gehrecke dodijeljena je Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava, zbog njezine posvećenosti ublažavanju ratnih trauma, oporavku ljudi i društva u Vukovaru, koja nije usmjerena samo prema toleranciji, već prema istinskom zajedništvu. Podrška koju ljudima pruža danas dragocjena je za buduće  generacije.

Ljiljana Gehrecke rođena je u Vorkapić Selu kraj Gline 1938. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je na vukovarskom području. U Beogradu je diplomirala i magistrirala ekonomiju, a potom doktorila iz područja tehničkih znanosti. Predavala je na Ekonomskom fakultetu i Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu te na Univerzitetu u Karlsruhe. Predavačica je u Centru za mir i razvoj Univerziteta Ujedinjenih naroda u Parizu. Bila je prva, a sada je počasna predsjednica Europskog doma Vukovar.

Potreseni sudbinom ljudi i grada Vukovara, Ljiljana Gehrecke i njezin suprug se u Vukovar vraćaju neposredno po završetku Domovinskog rata. Na Dan Europe, 09.05.2000. godine pokreću osnivanje Europskog doma Vukovar. U zajednici koja je pretrpjela teško ratno stradanje, i unatoč protivljenju gradske uprave, bio je veliki poduhvat okupiti petnaest građana Vukovara koji su se razlikovali ne samo po etničkoj pripadnosti, već i po političkom uvjerenju, vjeroispovjesti, dobi, obrazovanju i profesionalnom usmjerenju – naizgled po mnogo čemu. No u jednom su bili jedinstveni - imali su zajedničku želju da Vukovar zacijeli svoje ratne rane, da postane europski grad duhovnog i ekonomskog blagostanja.

Djelovanje Ljiljane Gehrecke temelji se na njezinom poniznom čovjekoljublju: ljudi nisu zli – ljudi su nesretni. Svakog čovjeka, sve građane Vukovara, prihvaća kao prijatelje. Iskazuje razumijevanje za strah i mržnju koje za sobom ostavlja rat. Nastoji pomoći da se strah i mržnja prevladaju na radionicama za prevladavanje ratnih trauma i samozaštitu zdravlja; informiranjem; upoznavanjem „druge strane“ i sagledavanjem vlastite uloge u sukobu. Zato Ljiljana Gehrecke u gradu u kome duhovne i emocionalne povrede još nisu zacijelile, u kome nacionalne i vjerske barijere još nisu prevladane otvara vrata u situacijama koje se smatraju gotovo bezizlaznim.

Tako je u Vukovar pozvala Živorada Kovačevića, nekadašnjeg gradonačelnika Beograda koji je održao predavanje u prepunom Pastoralnom centru (2000.). Tom prilikom  izrazio je žaljenje i ponudio ispriku razorenom gradu i ljudima. Ljiljana Gehrecke  redovito organizira godišnje konferencije Koliko se čujemo i razumijemo jedni druge? koje su prostor za međuetnički dijalog o prošlosti i o zajedničkoj budućnosti Vukovaraca i Vukovara. Već tradicionalni postali su koncerti duhovne glazbe u kome sudjeluju vukovarski zborovi i pojedinci/ke iz različitih vjerskih zajednica. Ljiljana Gehrecke osobno, kao i sudionici skupova koje ona sa svojim suradnicima/ama iz Europskog doma Vukovar oraganizira, šalju jasne poruke mira, nenasilja i pravednosti.

Javno podržava regionalnu inicijativu za osnivanje REKOM-a (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001. godine), no u Vukovaru je u tome gotovo usamljena. Podrška inicijativi njezin je doprinos mogućnosti koju smatra civilizacijskom: nikada do sada ljudi, na kojima su se lomili zločini i nepravde, nisu imali pravo iznijeti svoja iskustva i svoje doživljaje i raščistiti međusobne odnose, nego je politika uvijek bila ta koja bi odlučivala. Ljiljana Gherecke smatra da ovoga puta, zahvaljujući, između ostaloga, i nastojanjima organizacija civilnoga društva, građani mogu dati svoj doprinos stvaranju zdrave multikulturalne zajednice. Ona svoj doprinos toj nadi daje posvećeno i ustrajno.

U svom govoru prlikom primanja Nagrade Ljiljane Gehrecke je naglasila: Danas, ne samo kod nas, već i u cijelom svijetu, nema preče zadaće od stvaranja mira. Cijeli svijet se trenutno nalazi na rubu ponora, u koji ga može sunovratiti samo jedan jedini nerazumni potez moćnika. Od prijeteće katastrofe može nas spasiti samo jedna stvar, a to je apstinencija od svakog nasilja i mirno, razumsko rješavanje svih postojećih problema. Što se Vukovara tiče, ne želim reći da se samo nadam, već da sam uvjerena u to, da će bol i patnja kroz koju su Vukovarci prošli za vrijeme i poslije rata biti pokretačka snaga za skok na višu razinu svijesti, koja će omogućiti bolje razumijevanje prošlosti i izgradnju zdrave, učinkovite zajednice u budućnosti. 

Cjelovit govor možete pogledatai na videoazapisu i možete pročitati ovdje 

 

 

 

Dr.sc. Peter Kuzmič (2011.g)

Ljudskost intelektualca Petera Kuzmiča

 

http://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/uploads/images/articles/2011/galerija/Centar_za_mir_94.jpg

Dr.sc. Peteru Kuzmiču je Nagrada dodijeljena zbog njegovog promicanja svjetonazorskog i vjerskog pluralizma i dijaloga – nastojeći prema istini putem javnog dijaloga pridonosi oblikovanju demokratske i mirotvorne kulture u Hrvatskoj.

Dr.sc. Peter Kuzmič, rođen je 1946. godine u Nuskovu (Slovenija). Školovao se u Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama; diplomirao je teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti. Magistrirano je na Wheaton Graduate School u Chicagu, a doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od utemeljitelja Biblijsko-teološkog instituta (Zagreb, 1972.g) – danas Evanđeosko-teološkog fakultet u Osijeku, na kojem je profesor i  rektor. Gostujući je profesor na nizu sveučilišta u SAD, Koreji i Kini. Predsjedavao je Teološkoj komisiji Svjetske evangeličke alijanse i Lausannskom odboru. Teološki i učenjački i ekumenski rad dr. sc. Petera Kuzmiča imaju svjetske dosege i priznanja. U Republici Hrvatskoj odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinski (1988.), Grbom grada Osijeka (2000.g) za osobit doprinos međunarodnoj afirmaciji grada Osijeka te Grbom grada Osijeka (2008.) za životno djelo.

Doprinos oblikovanju demokratske i mirotvorene kulture u Hrvatskoj

Dr. Kuzmič je netipičan, netradicionalan, zapravo osebujan teolog, etičar i humanist koji pokazuje kako se opirati svakoj isključivosti, dakle svim idejnim, ideološkim i vjerskim monopolizmima te kako promicati svjetonazorski i vjerski pluralizam uz nastojanje prema istini. Prema njegovom mišljenju, istina se mora svjedočiti - istina je kompleksna i ona nije samo puka dogmatska terminologija. A upravo je dijalog, ne samo s Bogom nego i sa svakim čovjekom, bitna odrednica vjerničkog, ali i egzistencijalnog postojanja.

Rat i agresija na Hrvatsku, ratni zločini, procesi tranzicije u Hrvatskoj, pitanja ljudskih i manjinskih prava, djelovanje udruga građana, mirovni pokret, manipulacije političara u javnom prostoru, sve su to teme o kojima je Peter Kuzmič govorio u javom prostoru, propitujući  našu društvenu zbilju, pogađajući bit problema i ne mireći se s postojećim mitovima na intelektualnoj i moralnoj ravni. Od 2000. do 2009. godine bio je kolumnist dnevnog lista „Glas Slavonije“, gdje je pod naslovom „Vrijeme i vječnost“ pisao o aktualnim temama: Ljudi pravde, Preduvjet pomirbe, Muški šovinizam u Saboru, Manjine - most suradnje, a ne peta kolona, Protiv korupcije, Zašto nam Europa ne vjeruje, Prava bolesnika - ljudska prava, Pravda sporo stiže u hrvatsko pravosuđe, Kršćanstvo palo na ispitu, Religije pred globalnim etičkim izazovima, Ekumenski imperativi, Protiv plemenske Europe, Rasizam - degradacija čovječanstva, Opomena i poziv iz Hirošime, Tko je kriv za terorizam, Globalna kriza ljudskih prava.

Dr. Petar Kuzmič je osoba koja ne šuti i koja javno i dobronamjerno zagovara svoja uvjerenja a ne libi se govoriti o promlemima koje drugi jednostavno niti ne uočavaju. Svojim govorom pomaže procijeniti je li nešto moralno dobro ili, odnosno  je li u skladu s našom istinskom ljudskošću ili nije, pružajući pravu orijentaciju u vrtlogu ubrzanih promjena: ekonomskih, političkih, obrazovnih, komunikacijskih i mnogih drugih.

Sudjelujući u građanskim inicijativama, Peter Kuzmič svjedoči i činjenjem. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i njegov član više godina. Sudionik je niza konferencija, okruglih stolova i manifestacija u organizaciji mirovnih udruga građana u Osijeku, slavonsko-baranjskoj regiji, Hrvatskoj i na međunarodnim skupovima. Svojim autoritetom ohrabruje, potpomaže, čak i omogućava provedbu aktivnosti različitih lokalnih građanskih i mirovnih inicijativa. Zajednica vjernika čiji je duhovni vođa i Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku uvijek su otvoreni u duhovnom i praktičnom smislu – svojim prostorom za inicijative i događanja koja pridonose ekumenskom, međureligijskom, mirotvornom, dijaloškom i demokratskom duhu –i u vremenima i situacijama kada su takva zalaganja od vladajućih struktura u gradu doživljavana kao nepoželjna. Podrška je to rastakanju strahova od lokalnih moćnika i građanskom osvajanju prostora slobode.

Etika Petera Kuzmiča na djelu je uključivanje u javnu raspravu (i djelovanje) o temeljnim pitanjima društvene zbilje, pronicanjem u bit te zbilje – nastojeći prema istini.

Radost je velika jer nam nagrađeni dr. Kuzmič približava vrijednosti i osobno nagnuće čovjeka čije ime nosi ova Nagrada, Krunoslava Sukića, koji je o sebi rekao: „Težim govoriti istinu i ostvariti je s radošću.“

 

 Govor dr. Petra Kuzmiča možete pogledati na video zapisu (gore) a pročitati ovdje

 

Veljko Vičević (2011.g)

Veljko Vičević - branitelj novog vala

 

http://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/uploads/images/articles/2011/galerija/Still1212_00004.jpg

Veljku Vičeviću dodijeljena je Nagrada za otvaranje i uspostavu dijaloga između udruga veterana Domovinskog rata i organizacija civilnoga društva, posebno u odnosu na regionalne procese suočavanja s prošlošću i inicijative za REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriju bivše SFRJ u razdoblju od 1991.-2001.g.).

Veljko Vičević rođen je u Zagrebu 1956. u kojem i danas živi. Diplomirani politolog, ponosan što je poznavao Praksisovce - profesore  Sutlića, Supeka i Kangrgu,  aktivan je u radu Saveza socijalističke omladine Hrvatske u kojem se 1981 počinje profesionalno baviti politikom. Od 1983 je  predsjednik Gradske Konferencije SSOH Zagreb.  Akcije „Imaš kuću vrati stan“, te pokretanje Omladinskog radija, današnje Stojedinice, najpoznatije su od mnogih u Veljkovom mandatu.

1991. se uključuje kao dragovoljac u pripreme i organiziranje Zbora narodne garde te HV-a.  Aktivni je sudionik Domovinskog rata, zapovjednik 148. brigade HV-a „jedan od najdugovječnijih“, umirovljen u činu djelatnog pukovnika HV-a kao 50% ratni vojni invalid.

Nakon rata opet aktivan i to u nekoliko udruga – UDVDR (Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata), HVIDRA (Udruga hrvatskih vojih invalida Domoviskog rata)  i druge. Posebno se ističe u sportskim aktivnostima da bi 2007 završio Mirovne studije zagrebačkog CMS-a. Stari aktivist 'ponovo jaše'. Veljko je pronašao područje od kojih mnoge glava boli – komunikacija i suradnja braniteljskih i civilnih udruga.  Od tada Veljko zajedno sa svojim suborcima, aktivno razbija predrasudu o braniteljima kao neobrazovanim i ne senzibiliziranim osobama za ljudska prava, civilno društvo i izgradnju mira. Zadnjih nekoliko godina Veljko je na čelu Radne grupe za branitelje pri Koaliciji za REKOM Hrvatska,  važnog i jedinstvenog tijela koje opet žulja dežurne čistunce, ono naime nije predviđeno Statutom Koalicije. A i kako će to ratni veterani graditi mir?

U KOREKOM-u je prvo kao promatrač svoje matične Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata a zatim nestrpljiv da se nadređene mu braniteljske strukture dogovore – radi opet iskorak i uključuje se u KOREKOM kao pojedinac.

Važnost Veljkovog angažmana u Koaliciji za REKOM nije u činjenici da je tamo jedini ratni veteran iz cijele regije sa tako visokim odgovornostima i činom. Mnogo više je u načinu njegovog djelovanja. Veljko je i kritičan u odnosu na proces KOREKOM u Hrvatskoj, no njegova kritika nije zlurado priželjkivanje propasti mnogima nedragog okupljanja tisuća ljudi iz 'regiona'. Potpuno suprotno – glasna, argumentirana i konkretna kritika uviđa unutarnje slabosti ogromne višedržavne koalicije i boji se da KOREKOM neće uspjeti u svom naumu. Veljko se ne boji  Regionalne Komisije – on se boji neuspjeha njenog  formiranja.

Veljko Vičević pripada novom valu  hrvatskih branitelja/ca koji su aktivni u izgradnji mira i civilnog društva u Hrvatskoj ali i u regiji. To su oni od kojih zaziru i 'njihovi' i 'naši', oni koji ne znaju raditi lagane stvari, oni koji opet prvi idu gdje se drugi ne usude, kojima je važnija čista savjest od materijalnih i društvenih probitaka.  Oni koje nagrada Krunoslav Sukić rado želi prigrliti.

 

 Govor Veljka Vičevića možete pogledati na video zapisu (gore) a pročitati ovdje

 

Jadranka Reihl Kir (2010. g)

 To prvo javno priznanje koje primam!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prvog srpnja 1991 ubijeni su istaknuti hrvatski dužnosnik i dvojica predstavnika lokalne vlasti dok je četvrta osoba preživjela. Nisu ih ubili neprijatelji, ubili su ih naši. Ti naši su višestrukog ubojicu godinama štitili, skrivali, amnestirali, istrage zavlačili, na zaborav računali. Ubijeni visoki policijski dužnosnik, a policija je jedan od važnih stupova svake države u stvaranju, kao da i nije stradao. Točnije, kao da i nije postojao. Njegova smrt nikoga se nije ticala. Njegovog poslodavca, državu, ponajmanje.

Dva desetljeća je jedna osoba zahtjevala da se puna istina o tom atentatu sazna, temeljita istraga provede, to prevažno i neslučajno ubojstvo zaboravu otrgne. Gotovo dvadeset godina ta je osoba, boreći se za istinu o svom bližnjem, borila za istinu koja se ticala sviju nas. Baš tako, sviju nas. Istinu o tome kako je nekim moćnima u našim redovima nadolazeći rat odgovarao, niz prilika i vrata otvarao, neslućene mogućnosti prosperiteta nagovještavao. I zato je zalaganje protiv rata bilo loše, opasno, štetno. Trebalo ga je spriječiti. Pa ako to znači ubiti državnog dužnosnika, policajca čak i prekriti to velom zaborava, učiniti i to.

Jadranka Reihl Kir od ubojstva svog supruga 1. srpnja 1991. godine sustavno je, predano i tvrdoglavo tragala za činjenicama i istinom o događajima toga dana na tzv. kontrolnoj točci između Osijeka i Tenje gdje je ubijen Josip Reihl Kir. To traganje značilo je stalno izlaganje, zadiranje u temu od koje su svi bježali, približavanje onima kojima zlo nekome učiniti nikakav problem nije bio. Njen nepojmljivo uporan, fokusiran i posvećen rad na otkrivanju počinitelja ali i nalogodavaca, njeno nesebično djeljenje te mučne epizode iz privatnog života s javnošću,  zalaganje da se priznaju mirovni napori njenog ubijenog supruga, urodili su plodom. Dugogodišnji, istrajan trud Jadranke Reihl Kir rezultirao je uhićenjem počinitelja i pravomoćnom sudskom presudom iako tek na trećem ponovljenom suđenju. Na samo izricanje presude ona nije došla, iskazujući time nezadovoljstvo istragom i procesom u kojem važna pitanja o nalogodavcima nisu bila postavljena.  

U svojim nastojanjima da dođe do istine Jadranka Reihl Kir  u pravilu se susretala sa šutnjom i otporom, svojih sugrađana, političkih elita, institucija države. Šutnjom i otporom one države  kojoj je rat tako  žarko želio uskratiti njen životni partner . Zahvaljujući njenom neumornom djelovanju danas nam je sačuvano svjedočanstvo o  tragičnoj sudbini načelnika policijske uprave najvećeg hrvatskog grada u uskoro zoni ratnih djelovanja čije je mirotvorstvo i stalan rad na dijalogu suprotstavljenih strana, bilo očita i prevelika smetnja uticajnim hrvatskim političkim krugovima.

Saborska zastupnica od 2000 do 2003, potpredsjednica Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te članica još dvaju  Odbora, svjedoči nedostatku onoga što se eufemizmom 'politička volja' naziva, neradom  mjerodavnih institucija, odlazi u mirovinu i napušta politiku. Odlazi iz sfera politike, stranačke politike koja se od temeljnih ljudskih ali i nacionalnih vrednota odavno odvojila. Odlazi da bi se pravom, građanskom mirotvorstvu posvetila, na žrtve i njihovu priču usredotočila, velove tajni, šutnje, tabua, politički podobnih konstrukata, polako ali sigurno skidala.

Darom rijetkih Jadranka Reihl Kir uspjela je istinu o svojem mužu i njegovom stradanju učiniti dijelom našeg kolektivnog iskustva i principijelnog stava, te se i praktično izboriti za tranzicijsku pravdu na djelu. Ona nikada nije bila žrtvom već svjedokinjom svog vremena koja nije dopuštala da se tragedija pretvori u pravosudnu farsu. Tu farsu ovih dana razgrađuje izložba „ Tko je tebi Reihl Kir“, podsjećajući nas da bez osobnog izlaganja, prkosa točnije, dominantnim, nasilnim, društvenim ponašanjima, niti mira niti prosperiteta neće biti.

Dodjeljujući Nagradu „ Krunoslav Sukić“ Jadranki Reihl Kir sama nagrada sjaji novim jačim sjajem, koji tamni dio naše nedavne prošlosti odagnava a osobni se primjer prepoznaje kao moralno najsnažniji  i najučinkovitiji način nenasilnog djelovanja.

Govor Jadranke Reihl Kir prilikom primanja Nagrade možete pročitati ovdje.

Video zapis govora Jadranke Reihl Kir je ovdje:

 

 

 

Prof. dr. Ladislav Bognar, prvi dobitnik Nagrade „Krunoslav Sukić“ (2009. godina)

Prvi korak je reći NE nasilju!

 

nagrada_2010_vidcap.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prof. dr. Ladislav Bognar rođen je u Slavonskom Brodu 1942. godine. Studij pedagogije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirao i doktorirao. Desetak godina radio je kao učitelj na području Požege, a zatim u Zavodu za školstvo - najprij